HEKLANJE

Atraktivan i isplativ uzgoj kukuruza kokičara

Prema nekim procjenama, svjetska proizvodnja kokičara veća je od 500.000 tona godišnje, uz sve veću potražnju, ne samo u SAD-u, koji tradicionalno troši gotovo četiri petine tih količina nego i u ostatku svijeta.
Prednost Hrvatske je to veća jer na našim poljima ne uzgajamo GM usjeve, ni kukuruza ni soje, što uvelike limitira izvoz kokičara iz SAD-a, Argentine i Australije u EU.
Prosjek na svjetskoj razini je 3 t/ha prinosa kokičara, iako novi hibridi (primjerice i domaći, BC 513) mogu dati između 5 i 7 t/ha. Cjenovno, cijena kokičara prati dvostruku cijenu merkantilnog kukuruza na svjetskim burzama, što znači da uz manje proizvoda farmer ima višu zaradu po hektaru.
Uz adaptaciju agrotehnike sama zarada može biti i veća, napose u “kriznim” sezonama, kad takva cijena u odnosu prema cijeni merkantilnog kukuruza sigurnije vraća uložena sredstva.
Kukuruz kokičar (lat. Zea mays L. everta) specijalna je vrsta kukuruza tvrdunca, a najvjerojatnije je prvi kukuruz koji su urođenici obaju američkih kontinenata upotrijebili u svojoj prehrani, jer ga je bilo dovoljno samo ubaciti u vatru da bi zrna postala jestiva. Tragovi drevnih civilizacija Južne i Sjeverne Amerike često podrazumijevaju i klipove kukuruza kokičara, a neki arheolozi navode da su uspjeli “iskokati” kokičar stariji od 5.000 godina. Uz to, lončarija nađena u grobnicama pretkolumbovskih civilizacija u Peruu, osim što je po obliku bila namijenjena kokičanju, također je sadržavala ostatke kokica.