Prema nekim procjenama, svjetska proizvodnja kokičara veća je od 500.000 tona godišnje, uz sve veću potražnju, ne samo u SAD-u, koji tradicionalno troši gotovo četiri petine tih količina nego i u ostatku svijeta.
Prednost Hrvatske je to veća jer na našim poljima ne uzgajamo GM usjeve, ni kukuruza ni soje, što uvelike limitira izvoz kokičara iz SAD-a, Argentine i Australije u EU.
Prosjek na svjetskoj razini je 3 t/ha prinosa kokičara, iako novi hibridi (primjerice i domaći, BC 513) mogu dati između 5 i 7 t/ha. Cjenovno, cijena kokičara prati dvostruku cijenu merkantilnog kukuruza na svjetskim burzama, što znači da uz manje proizvoda farmer ima višu zaradu po hektaru.
Uz adaptaciju agrotehnike sama zarada može biti i veća, napose u “kriznim” sezonama, kad takva cijena u odnosu prema cijeni merkantilnog kukuruza sigurnije vraća uložena sredstva.
Kukuruz kokičar (lat. Zea mays L. everta) specijalna je vrsta kukuruza tvrdunca, a najvjerojatnije je prvi kukuruz koji su urođenici obaju američkih kontinenata upotrijebili u svojoj prehrani, jer ga je bilo dovoljno samo ubaciti u vatru da bi zrna postala jestiva. Tragovi drevnih civilizacija Južne i Sjeverne Amerike često podrazumijevaju i klipove kukuruza kokičara, a neki arheolozi navode da su uspjeli “iskokati” kokičar stariji od 5.000 godina. Uz to, lončarija nađena u grobnicama pretkolumbovskih civilizacija u Peruu, osim što je po obliku bila namijenjena kokičanju, također je sadržavala ostatke kokica.
Kućne tvrtke koje rade
Novac je nešto što svima treba. Ako plaća nije proporcionalna poslu koji obavlja, možda je osobi bolje da radi za sebe. Ovako započinje većina kućnih
