Billie Holiday

Billie Holiday, skoro pola stoljeća nakon svoje smrti, ostaje jednom od najpoznatijih i najboljih jazz pjevačica. “Lady Day”, kako ju je nazvao Lester Young, tehnički nikad nije bila tako dobra pjevačica kao npr. Ella Fitzgerald, niti je imala zavidan raspon glasa, ali ono što je stavlja u sam vrh jazz glazbe (ali i glazbe uopće) je njena interpretacija pjesama koje je izvodila. Emocije koje je Holiday unosila u riječi koje je pjevala ponekad su bile toliko snažne da je bilo očito da pjevačica živi ono što pjeva. Osim nje, u to vrijeme su samo blues pjevačice Bessie Smith i Ma Rainey uspijevale uvjeriti svoju publiku da su tekstovi koje pjevaju proizišli iz njihovih života. Holiday u svom pjevanju nije priznavala kompromise, ni zbog samih pjesama, a ni zbog glazbenika s kojima je nastupala i snimala. Tokom svojih nastupa često je znala pjevati “iza ritma” kojim su prateći glazbenici svirali, unoseći na taj način svježinu u standardne melodije tog vremena. Inspiraciju za svoje improvizacije sa harmonijama, prema njenim riječima, pronalazila je u izvedbama svojih omiljenih trubača, Louisa Armstronga i Lestera Younga. Holiday je često znala reći da pokušava pjevati poput trube, a u jednoj od svojih biografija izjavila je da je uvijek željela postići osjećaj s kojim je Armstrong svirao trubu. Njezinoj popularnosti pridonio je umnogome i njen ozloglašeni privatni život, prepun propalih veza, ovisnosti o drogama i alkoholu, te perioda depresije. Upravo taj boemski, buntovni i samodestruktivni osjećaj, koji je Holiday nosila u sebi, bilo je ono što je više od svega obojilo njene senzibilne nastupe i snimke, te je postavilo rame uz rame sa nekima od najboljih pjevača ovog stoljeća poput Elle Fitzgerald i Franka Sinatre.
“Lady Day” je rođena 7. travnja 1915. godine u Baltimoreu, kao Eleanora Fagan Gough, iako se prema nekim nepotvrđenim podatcima kao godina njenog rođenja spominje i 1912. Prve godine njenog života nisu dobro poznate, a opisane su većinom kroz legende i glasine, zahvaljujući njenoj sumnjivoj autobiografiji “Lady Sings the Blues” iz pera fantomskog autora. U svakom slučaju, njen otac, Clarence Holiday, bio je mladi jazz gitarist koji je kasnije u svom životu svirao u Fletcher Henderson`s Orchestra. Nikad se nije vjenčao sa Billienom majkom Sadie Fagan, a napustio ju je dok je njegova kćerka bila još beba. Billie ga je poslije slučajno upoznala u New Yorku, međutim iako je u to vrijeme nastupala sa brojnim gitaristima, njega je izbjegavala sve do njegove smrti 1937. godine. U vrijeme kada se Billie rodila njena majka je također bila tinejđerka, tako da je zbog svog neiskustva (ili nebrige) često ostavljala sa rođacima koji se i nisu baš previše brinuli za malu Billie. Sa navršenih deset godina Billie završava u popravnom domu gdje je bila i silovana, a iako je tamo trebala ostati dok ne postane punoljetna, jedan obiteljski prijatelj je izvlači nakon dvije godine. Godine 1927. sa majkom se seli, najprije u New Jersey, a uskoro zatim u Brooklyn. Tamo pomaže majci u kućanski poslovima, ali je neimaština uskoro tjera na ulicu gdje se počinje baviti prostitucijom kako bi preživjela. Teško djetinjstvo, koje je većinom provela usamljena i osjećaj da nije voljena usadili su joj kompleks manje vrijednosti zbog kojeg se kasnije u životu neodgovorno i samodestruktivno odnosila prema samoj sebi.
Pjevački proboj, da ga tako nazovemo, Billie Holiday doživjela je 1933. godine, nakon tri godine pjevanja po klubovima Harlema. Naime, tada ju je zapazio čuveni producent John Hammond, koji je u to vrijeme bio samo tri godine stariji od nje i na početku svoje legendarne karijere. Hammond je o njoj napisao pohvalnu kritiku u čuvenom glazbenom časopisu Melody Maker, a uskoro zatim je na jedan od njenih nastupa doveo i Bennyja Goodmana. Nakon što je iste godine snimila demo za Columbia Studios, priključila se maloj grupi glazbenika koje je vodio Goodman, da bi 27. studenog 1933. godine imala svoj komercijalni debut sa pjesmom “Your Mother`s Son-In-Law”.
Nakon toga Holiday skoro godinu dana nije ušla u studio, a većinu 1934. godine provodi nastupajući po newyorkškoj klupskoj sceni. Početkom 1935. po prvi put nastupa u Apollo Theateru i pojavljuje se u jednom kratkom filmu sa Dukeom Ellingtonom. Krajem iste godine napokon ponovo ulazi u studio, gdje snima četiri seta pjesama pod nadzorom pijanista Teddyja Wilsona. Pjesme koje je tada snimila nisu bile posebno kvalitetne prvenstveno zbog toga što su producenti i izdavači sredinom `30.-ih godina najbolje kompozicije ostavljali za elitne bijele orkestre i izvođače. Unatoč slaboj kvaliteti pjesama koje su tada dobivali, Holiday i njeni prateći glazbenici unijeli su živosti i energije u bezlične pjesme poput “What a Little Moonlight Can Do”, “Twenty-Four Hours a Day” i “If You Were Mine”. Za vrijeme 1936. godine Holiday nastupa na turnejama sa grupama koje su vodili Jimmie Lunceford i Fletcher Henderson. U to vrijeme povećava i svoje pjevačko samopouzdanje, što uz veliki broj nastupa rezultira i povećanjem njene popularnosti.
Početkom 1937. godine vraća se u New York gdje snima nekoliko pjesama sa orkestrom Counta Basiea, koji je također bio jedno od Hammondovih otkrića. Iz perioda njihove suradnje ostale su samo tri pjesme koje su emitirane na radiju, dok ostatak materijal nastalog iz njihove suradnje nikad nije snimljen zbog toga što su imali ugovore sa različitim izdavačkim kućama. Holiday uskoro počinje nastupati sa Basievim orkestrom kao ženski dio Basieve vokalne sekcije koju je još činio i pjevač Jimmy Rushing. Njihova suradnja potrajala je manje od godine dana, a iako je službeno bilo objavljeno da je iz orkestra izbačena zbog svog prgavog temperamenta i nepouzdanosti, poslije se saznalo da je glavni razlog bila naredba Basieve izdavačke kuće da je se izbaci, zbog toga što je odbila pjevati 20 ženskih blues standarda. Međutim, 1937. godina će u njenom životu ostati najpoznatija po početku njene suradnje sa tenorom Lesterom Youngom i trubačem Buckom Claytonom. Krajem tridesetih taj trio je snimio neke od svojih najboljih kompozicija, a postali su i jako dobri prijatelji. Holiday je tada sebi nadjenula nadimak “Pres on Young”, dok ju je Young, zbog njezine elegancije, zvao “Lady Day”.
Nakon razilaska sa Basiem 1938. godine počinje nastupati sa orkestrom Artiea Showa, koji je u to vrijeme bio jedan od popularnijih. To je bio jedan od prvih primjera u kojima je crna pjevačica nastupala sa bijelim orkestrom. Unatoč potpori cijelog banda, promotori i sponzori Showovog orkestra počinju se žaliti na nju, kako zbog njenog neuobičajenog stila pjevanja tako i zbog boje njene kože. Sa problemom rasizma Holiday se redovito susretala i na svojim turnejama po jugu Amerike, ali i u New Yorku. Njena odluka da napusti Showa pokazala se ispravnom jer uskoro počinje nastupati u modernom klubu Cafe Society, koji je bio prvo popularno mjesto sa publikom različitih rasa. Godine 1939. snima emocijama nabijenu, anti-rasističku pjesmu “Strange Fruit” koja će njezinu karijeru odvesti na novi nivo. Pjesmu je za nju napisao Lewis Allen, redoviti posjetitelj Cafe Society, a “Strange Fruit” uskoro je postala jedna od njenih najslušanijih pjesama. Njen producent i izdavač, John Hammond odbio je snimiti “Strange Fruit”, međutim dopustio joj je da je snimi za etiketu Commodore Records čiji je vlasnik bio Milt Gabler, vlasnik istoimene trgovine ploča. Kada je izašla, pjesma je bila zabranjena na većini radio stanica, ali pojava juke boxa osigurala joj je titulu velikog kontraverznog hita. Iste godine snima i pjesmu “Fine and Mellow” koja također postaje veliki hit.
Od 1940. do 1942. godine Holiday nastavlja snimati za Hammondovu Columbia Records, a glazbenici sa kojima svira u to vrijeme sve više dobivaju ulogu pratnje. U tom periodu snima i svoju najpoznatiju kompoziciju “God Bless the Child”. 1944. godine Holiday potpisuje za etiketu Decca, za koju iste godine snima svoj četvrti veliki hit “Lover Man”, pjesmu koja je bila napisana samo za nju. Njezina suradnja sa Deccom nastavlja se do kraja `40.-ih, i u tom periodu Holiday postaje prava zvijezda. Iako su njene pjesme iz tog razdoblja nešto manje u jazz stilu, to je period u kojem njen glas dolazi do svog vrhunca. Neke od njenih najboljih pjesama iz tog razdoblja su: obrade Bessie Smith “Ain`t Nobody`s Business If I Do”, “Them There Eyes” i “Crazy He Calls Me”, te “Don`t Explain”, “Good morning Heartache”. Nažalost, u period u kojemu je njena karijera bila na vrhuncu, njen emocionalni i privatni život sve više vodi ka propasti. Već ogrezla u alkoholu i marihuani u `40.-ima Holiday počinje pušiti opijum sa svojim prvim suprugom Johnniem Monroeom. Brak nije trajao dugo, a sa njenim drugim suprugom, trubačem Joeom Guyom Holiday je počela koristiti i heroin. 1946. godine dobiva malu ulogu u filmu “New Orleans” koju je prihvatila samo zato što je glavni glumac u filmu bio njen idol iz mladosti, Louis Armstrong. Kako raste njena ozloglašenost tako se povećava i broj njenih obožavatelja, a nakon što joj umire majka 1947. godine, biva uhićena zbog posjedovanja heroina i osuđena na osam mjeseci zatvora. Nakon izlaska iz zatvora njeni problemi se samo povećavaju. Zbog optužbi za posjedovanje droge onemogućeno joj je nastupanje po noćnim klubovima, a sve je više počinju i plagirati.
Život i karijera Billie Holiday od početka pedesetih pa nadalje išao je samo nizbrdo. Godine 1952. počinje snimati za etiketu producenta Normana Granza, a 1956. za Verve. Iako eu droga i nesretan ljubavni život uticali na kvalitetu njenog pjevanja, u prvoj polovici pedesetih Holiday je još uvijek bila u samom vrhu glazbene scene. Svoj posljednji veliki nastup imala je 1957. godine, u televizijskoj emisiji “The Sound of Jazz” kada je svoj hit “Fine and Mellow” izvela zajedno sa Lesterom Youngom, Benom Websterom, Colemanom Hawkinsom, Gerryjem Mulliganom i Royem Eldridgeom. Posljednji album koji je snimila bio je “Lady in Satin” iz 1958. Na njemu je sa 43 godine zvučala poput nekoga sa 73. Godinu dana kasnije, u svibnju 1959., zbog bolesti srca i jetre završava nepokretna u krevetu. Usprkos teškom zdravstvenom stanju još uvijek nastavlja uzimati heroin, te na samrti, u svom stanu, biva i uhapšena zbog posjedovanja droge.
Billie Holiday umrla je 17. srpnja 1959. godine uništena drogom i problemima sa zakonom. Nakon njene smrti, kao što to obično biva, njena popularnost i status kultne pjevačice samo se povećavaju. Na svu sreću, digitalna tehnologija omogućila je mnoga reizdanja njenih pjesama u godinama poslije njezine smrti, tako da je od tada pa do danas snimljeno više stotina kompilacija, singlova i box setova i albuma sa izvedbama ove, slobodno možemo reći, pjevačice koja je unijela emocije u pop glazbu.
Diskografija:
1950 Billie Holiday Sings Columbia
1950 Billie Holiday, Vol. 1 Commodore
1950 Billie Holiday, Vol. 2 Commodore
1954 Billie Holiday, Vol. 3 Jolly Roger
954 Lady Sings the Blues [Verve] Verve
1955 All or Nothing at All Verve
1956 Songs for Distingué Lovers Verve
1956 The Essential Billie Holiday Carnegie Hall… [live] Verve
1957 Body and Soul Verve
1958 Lady in Satin Columbia
1958 Blues Are Brewin’ Decca
1959 Last Recordings Verve
1959 Billie Holiday [MGM] MGM
1959 Stay with Me Verve
195 Stormy Blues Verve
1960 The Unforgettable Lady Day Verve
1991 Billie Holiday Live Verve
2000 Essential Recordings Music Club – Bllie, Ella, Lena, Sarah!