Charlie Parker 1920-1955

I pedeset godina nakon smrti slavnog jazz glazbenika Charliea Parkera “Birda”, njegova glazba zvuči moderno i intrigantno. Bio je najveći saksofonist svih vremena i najutjecajniji glazbeni umjetnik dvadesetog stoljeća. Svojim otkačenim i inovativnim pristupom jazzu, u prvoj polovici četrdesetih godina prošloga stoljeća izazvao je šok, zgražanje i nevjericu, ne samo kod ljubitelja jazza i kritičara, već i kod samih glazbenika.
Sjećajući se prvih radikalnih dana, slavni Dizzy Gillespie koji je zajedno s Parkerom sudjelovao u kreiranju bebopa, jednom je izjavio: “I mi smo imali svoju glazbu, ali nismo imali tu pirotehniku.” Doista, glazba je iz Parkerova saksofona frcala i sijevala, ispaljivao bi note u rafalima, ali uvijek smisleno i skladno.
Izvrstan primjer tih tvrdnji nalazimo na CD-u “Charlie Parker” koji donosi proširenu verziju ploče što je 1954. u Down Beatu dobila maksimalne četiri zvjezdice i proglašena je jednom od najboljih što ih je Parker snimio u svojoj karijeri. Ovo izdanje dopunjeno je snimkama nastalim krajem četrdesetih i u drugoj polovici pedesetih. Standarde, ali i poznate Parkerove skladbe: “Now’s The Time”, “Laird Baird”, “Blues” i druge, te “Cosmic Rays”, “Kim”, “Conformation” i “Chi-Chi” u nekoliko verzija, izvodi uz razne sastave sa svojim ponajboljim suradnicima: klaviristima Alom Haigom i Hankom Jonesom, kontrabasistima Percyjem Heathom, Teddyjem Kotickom, Rayom Brownom i Tommyjem Potterom, te bubnjarima Maxom Roachom, Buddyjem Richom i Shellyjem Manom i drugima. Osim sjajnog jazza ovaj album donosi i relevantan presjek Parkerova djelovanja kao vođe malih sastava.
Guru novog naraštaja jazzista
Sa skupinom istomišljenika, kreativnih jazz glazbenika poput Dizzyja Gillespiea, Maxa Roacha, Theloniousa Monka i nekolicinom drugih Parker je pisao povijest svirajući sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća u klubovima njujorške pedeset i druge ulice. Malo im je tko mogao parirati, a brojni su pokušaji glazbenika koji su žudili da uđu u društvo beskompromisnih inovatora, najčešće završavali katastrofalnim porazima na pozornici. No, njihov su način sviranja postepeno prihvatili i drugi glazbenici koji su u Parkeru pronašli gurua i bezrezervno su ga slijedili.
Dok god je mogao svirati saksofon nije mario za poteškoće kojima je njegov život obilovao; od djetinjstva provedenog bez oca, preko nesretnog braka i smrti kćerke, konflikata s vlasnicima klubova, do bolesti uvjetovanih prekomjernim konzumiranjem alkohola i droga zbog čega bi često krahirao na nastupima ili snimanjima. Znao je toliko zastraniti da mu čak nisu dozvoljavali ulaz u slavni jazz klub Birdland koji je dobio naziv po njegovu nadimku Bird.
Kakvu li je patnju proživljavao kad je bio prisiljen založiti saksofon, koji je obožavao, kad nije uspijevao “posuditi” dovoljno novaca za “nasušne potrebe”? No ipak, treba ga pamtiti po njegovoj glazbi. Parker je postao glazbenikom s najviše sljedbenika koji se pozivaju na njegovu genijalnost, nadograđuju na njegovim glazbenim postavkama i izvode njegove skladbe.
Čak su i uzimanje heroina držali društveno prihvatljivim ako je on to činio, a i u tome su ga slijepo oponašali. Jedan od nastavljača njegova djela, poznati alt saksofonist Frank Morgan je izjavio: “Tijekom nastupa u klubu California stigla je vijest da je Bird umro. Prenijeli smo ju prisutnima i najavili dužu stanku. Njegovu smo smrt proslavili onime što ga je ubilo, iako smo znali da bi bilo bolje prestati.”
Iako je želio da njegovo tijelo leži u istoj grobnici s njegovom, prije godinu dana preminulom, kćeri Pree, Parker je pokopan u rodnom Kansas Cityju. Kako je izjavila njegova druga, nevjenčana, supruga Chan, lijes su nosili svi oni koji su ga godinama financijski iskorištavali. Kako je Bird često znao reći: “Prava sprdačina!”
Neshvaćeni genij
Iako je stvaranje modern jazza, poslije nazvanog bebopom kojeg je bio kreatorom, a koji je bio žestok napad na tadašnje glazbene konvencije, naišlo na najveći otpor od svih novonastalih stilova u povijesti jazza, taj je stil postao jednim od najznačajnijih i najpostojanijih u jazzu. No nikad nije odustao od istraživanja novih glazbenih mogućnosti što su mu također zamjerali, a neki od tih eksperimenata objavljeni su na pločama.
Na novom CD izdanju ploče “Charlie Parker Big Band” nalazi se proširena verzija albuma što ga je snimio na nekoliko sessiona u prvoj polovici pedesetih, a ostvario ga je u neuobičajenom okružju, uz big bandove u nekim izvedbama pojačane gudačima. No, i u tom kontekstu Parker briljira, posebice bravurozno solirajući. U ritam sekcijama su svirali neki od tadašnjih najboljih jazzista poput klavirista Oscara Petersona, gitarista Freddiea Greena, kontrabasista Raya Browna i Charlesa Mingusa, te bubnjara Buddyja Richa i Maxa Roacha. Aranžamne za standarde, uglavnom romatična ugođaja, za tu su prigodu priredili i orkestrima ravnali Joe Lipman i Gil Evans.
Krajem četrdesetih i početkom pedesetih Parker je svirao i latin-jazz stilom. Na CD-u “South of the Border” objedinjene su snimke što ih je kao solist ostvario s Machitovim Afro-Cuban Orchestrom, te sekstetom u kojem su svirali klavirist Walter Bishop mlađi, kontrabasist Teddy Kotick, bubnjari Roy Haynes ili Max Roach, te bongoist Jose Mangual i konga bubnjar Luis Miranda, a u nekim izvedbama im se kao trubač pridružuje Benny Harris. Uz latino i jazz standarde istim pristupom izvode i Parkerovu skladbu “My Little Shoes”.