Moja se vizija kapetana gigantskog prekooceanskog boda potpuno odudarala od slike i prilike koja je stajala ispred mene. Presvlačeći se iz uniforme u uniformu, pozdravljajući svakog pojedinog gosta na primaćim zabavama, mašući zastavicom na brodskim paradama barba postaje zapravo ikona za kojom uzdišu pluća putnica.
Kada sam prvi put stupila na brod gigantskih proporcija Grandeur of the saeas, jedne od najvećih cruise komapnija Royal Carribean, prva osoba koja mi se ukazala ispred ureda za posadu bio je markantan muškarac 30-tih godina koji me pitao što radim na brodu. I kad sam mu odgovorila da sam došla fotografirati bilo je logično da upitam i za njegovu funkciju. Moja reakcija na odgovor „I am the captain.“ (Ja sam kapetan) bila je pomalo neumijesna: „Shit.“ (prijevod nepotreban). Moja se naime, vizija kapetana nekog boda potpuno odudarala od slike i prilike koja je stajala ispred mene. Ne znam ni sama što sam očekivala, valjda nekog barbu u pokošulji sa smješnom kapicom koji se ne miče od kormila i provjerava non stop položaj zvijezda. No, nesuglasnost vizije i stvarnosti ponukala me da s tim čovjekom napravim razgovor.
Kao i većina pomoraca Hernan Zini, 36-godišnji Argentinac, svoju je karijeru započeo na teretnim brodovima, da bi se, prelaskom na sasvim novi način navigavanja, brzinom svijetlosti uspinjao od krme do zvijezda. Još kao mali je, kako kaže, uživao u vodenim izazovima pa je većinu djetinjstva podario obližnjoj rijeci koja ga je kasnije odvela u srednju pomorsku školu na malom otoku blizu Buenos Airesa, kada je već sa 12 godina bio razdvojen od svojih bližnjih. Pomorski fakultet završio je u godinu i pol bez da je u to vrijeme stupio na tlo i tamo je naučio sve o pomorskom zakonu, navigaciji, astrologiji i svim umijećima potrebnim da čovjek ne potone na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nakon kratkog iskustva u podmornicama i na ratnim brodovima, Zini se jednog lijepog dana ukrcao na teretni brod koji ga je većinom vodio kroz Panamski kanal i Australiju s 30 dana služenja na moru. Ta vremena su, kako se sjeća, obilježile najveće oluje koje je ikada imao priliku vidjeti, a većina ih se vrtila oko rta Cape Horn.
Na prvi putnički brod, točnije Nordic Express, Zini se ukrcao 1991. godine kao drugi oficir po funkciji, gdje je radio većinom sa svojim zemljacima. Na nekoliko brodova kasnije služio je kao glavni oficir da bi ga promaknuli u stuff kapetana (stuff captain druga je po važnosti osoba zadužena za odnose s ljudima i sigurnost) na trenutno najvećem brodu na svijetu, Voyager of seas. Taj mini grad prima oko 5000 ljudi, u njemu se nalazi restaurant na tri kata, oko 25 barova, kazalište na tri razine, klizalište i još mnogo mnogo toga što ljudima krati vrijeme na oceanu. Kao kapetan došao je na dotični Grandeur of the seas 2002. godine nakon što je sudjelovao na izradi globalnog emergency plana (plan u kriznim situacijama). Iako dva puta manji po tonaži, Grandeur mu definitivno nudi dobre ugovore i dobru plaću. Na svakom brodu smjenjuju se dva kapetana svaka tri mjeseca tako da nakon tri mjeseca rada u koja zaradi oko 50 tisuća dolara, kapetan ide na godišnji odmor koji mu je jednako plaćen. No, neki bi rekli, to je i zaslužio. Glavni i odgovorni za svaki detalj u navigaciji, svako kašnjenje ili iskrsle situacije ne smije si dozvoliti niti najmanju pogrešku ako želi ostati najpoželjniji muškarac na brodu.
Biti odgovoran za 3000 života nije mala stvar. Dok smo prelazili brodom iz Europe u SAD, na oceanu nas je dočekala vrlo jaka oluja i nekoliko brodova prije nas je izgubilo u okršaju s tom nepredvidivom moćnom silom. Međutim, mi smo nekako pratili rep te oluje tako da smo se kretali u tzv. „cik cak“ smjeru, krenuvši prvo južno, a zatim zapadno. Vozili smo punom brzinom na sva četiri motora i s valovima koji su nas udarali sa strane su se nekako pozabavili stabilizatori, dok za one koji su nas gađali sprijeda nije bilo neke osobite pomoći. Uglavnom, bilo je zabavno promatrati sređene Amerikanke na visokim petama kako gađaju prve toalete koji im se nađu na putu jer je zaista teško bilo uloviti jasan pravac kretanja.
Luke u koje brod pristaje određuju se prema vremenskim uvjetima, pomoću satelita i Interneta. Tako da je u principu sve kompjutorizirano, a glavni barba na brodu je autopilot čijim kursom manualno upravljaju oficiri. Nekada se za isti posao koristila puno jeftinija varijanta, gledanje u zvijezdu sjevernjaču čija se visina mjerila s horizontom i tijekom izlaza i zalaza sunca se točno mogla odrediti pozicija. No, to kapetanima zato ostavlja više vremena da se pozabave drugim dužnostima koje su okrenute animaciji i zabavljanju gostiju. Presvlačeći se iz uniforme u uniformu, pozdravljajući svakog pojedinog gosta na primaćim zabavama, mašući zastavicom na brodskim paradama barba postaje zapravo ikona za kojom uzdišu pluća putnica. Tako je zabavno promatrati kapetanov izraz lica kada, obilazeći brod, mora povećim Amerikankama u godinama objašnjavati astrologiju i tehničke detalje broda, kao da su upravo otkrile svoj novi životni poziv. Osim bliskih odnosa s putnicima, Zini, za razliku od mnogih drugih kapetana, održava bliski odnos sa članovima posade i koliko god u praksi možda nisu rješena neka osnovna pitanja o uvjetima života, Zini barem pokazuje interes za njihove probleme. Iako nekad vrlo oštar i hladan prema svojim, većinom starijim kolegama, Zini na zabavi za posadu obućen u heavy metal balerinu izgleda vrlo mekan i razoružan činovima koje u tom trenutku s ramena premiješta u međunožje.
Nije tajna da je Ziniju, kao i mnogim drugim pomorcima, laknulo kada su se prekrcali s teretnih brodova na kojima su radili s 30 muškaraca, na putničke brodove gdje ipak postoji mogućnost izbora. Tako je i naš kapetan prije nekoliko godina upoznao na standardnim vježbama, odnosno boat drillu, prekrasnu Engleskinju koja je u to vrijeme svoju službu služila kao plesačica na brodu. Kako je ispričao Zini, život kapetana zna biti vrlo nemilosrdan i oštar. Ispod svih lažnih osmijeha i čvrstih odluka nalazi se osoba kojoj je potrebno druženje, toplina i pažnja, a svaki pokušaj da te potrebe dođu do izražaja koči njegov status i brojna pravila kojima ni on ne smije izmicati bez obzira na položaj. A gdje se naš Argentinac odmara i troši slobodno vrijeme, dolare i svoju Engleskinju. A biće na Fauklandima.