HEKLANJE

Janiss Kounellis – Slikar bez platna

Jednostavan, šutljiv, samozatajan, tajnovit i nepredvidljiv, Kounellis promatra i djeluje bez puno riječi, gradi svoj jezik između strukture i senzibilnosti, polarizirajući prostor između zidova i različitih materijala čiji izbor ima presudnu važnost u semantici njegovog jezika. »On je slikar koji slika pomoću objekata, koristi se jezikom objekata. Njegov implicitni cilj je proizvodnja jezika koji bi spojio tradiciju i svakodnevicu.

Ovoga ljeta Sarajevo će u atriju svoje Vijećnice imati čast ugostiti Jannisa Kounellisa, veliko ime europske umjetnosti i predstavnika umjetničkog pravca Arte Povera koji će u sklopu projekta Ars Aevi predstaviti instalaciju od dvanaest zatvorenih vrata u atriju heksagona Vijećnice.



Jannis Kounellis, rodom iz Grčke, stigao je u Rim (gdje stalno živi), još sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća i kao mladi talentirani student pod utjecajem znatno starijih umjetnika, Lucia Fontane, Alberta Burria, Jacksona Pollocka i Franza Klinea pridružio se tzv. informalističkom pravcu pokušavajući pomaknuti slikarstvo izvan zadanih formi, izvan okvira platna, na potpuno nov teritorij.

Njegov rad prepoznatljiv je po upotrebi različitih skromnih i sirovih materijala i njihovih derivata (ugljen, kreda, zlato, željezo, dim, papir, platna), ali potom i životinja i ljudi. Zbog specifičnog izbora materijala pripadnik je značajne grupe umjetnika, Arte Povera, koja je sredinom 60-ih predstavljala svojevrstan antielitistički smjer u talijanskoj i europskoj umjetnosti. Nakon toga, bio je gostom brojnih muzeja u Chicagu, New Yorku, Bordeauxu, Madridu, Barceloni i Montrealu.

Oduševljen unutrašnjošću uništene Vijećnice

»Kounellis je jedan od prvih umjetnika koji je svojim djelom formirao kolekciju Ars Aevi, još 1996. godine u muzeju Luigi Pecci u Pratu, u Italiji, kad je direktor tog muzeja bio Bruno Cora, sadašnji kustos projekta: «Kounellis u Sarajevu», objašnjava Enver Hadžiomerspahić, direktor projekta Ars Aevi koji u posljednjih desetak godina povezuje Sarajevo sa kulturnim prijestolnicama Europe, stvarajući nukleuse budućeg Centramuzeja suvremene umjetnosti u Sarajevu koji se planira izgraditi u roku od iduće četiri godine.
Kako govori Hadžiomerspahić, Kounellis je za izložbu u Sarajevu pokazao interes još potkraj 2003. godine da bi u siječnju 2004. godine nakon posjeta brojnim lokacijama pokazao oduševljenje ambijentom u ratu uništene Vijećnice.

Tom prilikom u atriju su se suočili blještavi kamen upravo rekonstruiranih stupova i grubi ogoljeli zidovi izgorjele Vijećnice. Kada je ugledao otvore nekadašnjih vrata koje su vodili prema drugim prostorijama Vijećnice, Kounellis je rekao: »Zatvorit ću ta vrata različitim materijalima. To neće biti izložba, to će biti jedan jedinstven i kompleksan rad«, sjeća se Hadžiomerspahić.

Uslijedili su mjeseci priprema i dostave materijala, da bi Kounellis stigao početkom lipnja u Sarajevo i sa grupom pomoćnika započeo sa cjelodnevnim radovima koji nisu prestajali do otvorenja izložbe, 26. lipnja. Kako nam je istaknuo Bruno Cora, kustos projekta, Kounellis pridaje važnost upravo materijalima na prostoru gdje radi izložbu, pa je iz tog razloga većina izloženih materijala upravo tog porijekla. Tako je kamenje koje zatvara jedna od vrata dovezeno s obližnje planine, brižljivo izabrani kameni fragmenti u ratu razbijenih stupova Vijećnice zatvaraju druga vrata, dok je čak nekoliko otvora zatvoreno knjigama iz rezervnih fondova Nacionalne i sveučilišne biblioteke.

»Proteklih desetljeća, Kounellis je u različitim dijelovima svijeta i u etapama ostvario ideju zatvaranja prostora; vrata, prozora i lukova različitim materijalima. U Sarajevu, prvi put u jednom prostoru intervenira s različitim materijalima na 12 specifičnih otvora jedinstvenog arhitektonskog kompleksa«, objašnjava Hadžiomerspahić. Kounellisov rad još od kasnih šezdesetih prati gotovo opsesivna sklonost ponavljanju; zatvaranju otvora u mračne prostore.
Poruke koje ne može svatko uočiti



Kako objašnjava Bruno Cora, kustos izložbe »Kounellis u Sarajevu«, središte Kounellisovog stvaralaštva nalazi se unutar prostorija u kojima izlaže, on ih ne promatra izvana. »Veličina kreveta, vrata i platna za slikanje, tri su mjere koje se od njegovih studentskih dana konstantno ponavljaju u radu Kounellisa i reflektiraju antropološku i humanističku dimenziju njegovog rada«, kaže Cora, koji, iako već desetljećima surađuje s Kounellisom još nije uvijek siguran u interpretaciju njegovog rada. »Kounellis nikad nije eksplicitan. Kompleksnost i multidimenzionalnost njegovog rada zahtijeva puno pažnje, a nerijetko sakriva alkemijske ili numerološke poruke koje ne može svatko uočiti«, objašnjava Cora.

»Svaki novi projekt s njim je kao prvi projekt. On je umjetnik koji je uvijek blizu novoj ideji i koji odgovara na izazove novog prostora. Stoga je i svaki modalitet potpuno različit pa je i potpuno nepredvidivo kako će na njega reagirati«, nastavlja. »Kad zatvara vrata, čini mi se da Kounellis nastoji napraviti zaštitu, zaštitu od »izvana«, zaštitu unutrašnjosti, senzibilnosti, života, umjetnosti, kulture, duha, svega sto je danas ugroženo«, misli Cora.

No, ako ga pitate, Kounellis neće ništa odgovoriti osim da on jednostavno to čini jer on tako vidi. Jednostavan, šutljiv, samozatajan, tajnovit i nepredvidljiv, Kounellis promatra i djeluje bez puno riječi, gradi svoj jezik između strukture i senzibilnosti, polarizirajući prostor između zidova i različitih materijala čiji izbor ima presudnu važnost u semantici njegovog jezika. »On je slikar koji slika pomoću objekata, koristi se jezikom objekata. Njegov implicitni cilj je proizvodnja jezika koji bi spojio tradiciju i svakodnevicu. Na svom gotovo polustoljetnom putu od informalističkih studentskih dana preko Arte Povere, Kounellis gradi sintaksu, gramatiku i ortografiju tog jezika«, kaže Cora.