Kailas – pupak svijeta na 6714 metara nadmorske visine

Stari Grci svoje su bogove smjestili na Olimp, najvažniji kršćanski događaji zbivali su se na Sinaju, Araratu i Golgoti, dok srednjoamerički Indijanci štuju vulkan Popocatapetl. Većina tih planina izgubila je na svojoj svetosti, bilo zbog lakog pristupa, okruženja modernom civilizacijom ili nekog drugog razloga. Međutim, Kailas je i dalje mjesto hodočašća i velikog štovanja za oko milijun ljudi četiriju vjeroispovijesti.
Ćandzekan, u prijevodu mjesto za prostiranje (klanjanje), planinski je prijevoj s kojega se, na putu po južnom prema zapadnom Tibetu, prvi put vidi gotovo pravilna piramida svete planine Kailas. U znak pozdrava i zahvale Bogu za dolazak do tog prijevoja, vozači naših džipova i vodiči povikali su u jedan glas “Lha, so, so, so…”. Zatim su izašli iz vozila i zajedno s drugim hodočasnicima, okrenuti prema Kailasu, podigli sklopljene dlanove iznad glava, spustili ih do čela i zatim do srca, nakon čega su cijelom dužinom tijela legli na zemlju s rukama ispruženim pred sobom. Prostor je odzvanjao tihim mrmljanjem molitvi i šumom koraka oko stupa sa šarenim molitvenim zastavicama. Na svim planinskim prijevojima, naime, hodočasnici ostavljaju zastavice crvenih, bijelih, žutih, plavih i zelenih boja na kojima su ispisane molitve koje ostaju vijoriti na vjetru i slati molitve Bogu. S prijevoja Ćandzekan pruža se pogled i na sveto jezero Manosarovar. Jezero se nalazi na visini nešto većoj od 4600 metara. Slatko je, za razliku od brojnih tibetanskih isključivo slanih jezera, ostataka Thetys praoceana. U večernjim satima uz jezero se, oko zapaljenih vatri, okupljaju hodočasnici u tradicionalnim tibetanskim nošnjama. Tijekom dana kruže oko jezera po hodočasničkom putu (kori) dugom 120 kilometara i obilaze samostane. Na određenim mjestima ostavljaju mani-kamenje s isklesanom molitvom “Om Mani Padme Hum” (“Pozdrav dragulju u lotosovom cvijetu”). Dragulj predstavlja Buddhu koji se često prikazuje kako sjedi na lotosovom cvijetu. Jedan od samostana uz jezero, slikovitog imena Chiu ili ptičja gompa, napravljen je na vrhu stijene, kao gnijezdo. Nedaleko Chiu gompe nalazi se i nekoliko toplih izvora pa su napravljene kupke. Voda se kroz cijevi dovodi do kada za kupanje. Teren uokolo izvora je bijel, i iako izgleda poput zaostala snijega, to je od minerala koji ostaju nakon isparavanja vode.
Usred stijene stube koje vode u nebo
I s jezera Manosarovar pruža se pogled na Kailas. Planina, visine 6714 metara, nalazi se u zapadnom Tibetu izdvojena iz planinskog masiva Himalaje. Nitko se još nije popeo na njen vrh. Kailas nazivaju i pupkom svijeta, središtem univerzuma, savršenim snježnim draguljem, mjestom gdje su se prosvijetlili prvi proroci. Mnogi narodi imaju svoje svete planine. Stari Grci svoje su bogove smjestili na Olimp, najvažniji kršćanski događaji zbili su se na Sinaju, Araratu i Golgoti, a srednjoamerički Indijanci štuju vulkan Popocatapetl. Većina tih planina izgubila je na svojoj svetosti, zbog kakog pristupa, okruženja modernom civilizacijom ili nekog drugog razloga. No, Kailas je i dalje mjesto hodočašća i velikog štovanja za oko milijun ljudi cetiriju vjeroispovijesti (budiste, hinduiste, janaiste i predbudističku bon religiju). Južna stijena po sredini ima utor – žlijeb za kojeg budisti vjeruju da predstavlja stube u nebo. Sjeverna stijena za hinduse predstavlja prijestolje Šive. U indijskim Vedama (svetim spisima) spominje se planina Meru koja leži na laticama lotosovog cvijeta i ispod koje izviru četiri rijeke. I upravo je Meru, prepoznata u Kailasu ispod kojeg izviru također četiri rijeke – Ind, Brahmaputra, Sutlej i Karnali (pritok Gangesa). Kailas leži i na težištu najveće kopnene mase na svijetu (Afrika, Europa, Azija). Za vrijeme mladog mjesec, otprilike 15 dana prije punog, počinju svečanosti povodom Saga Dawe (Buddhin mjesec).
Saga Dawe na Zlatnom pašnjaku
Mnoštvo hodočasnika u to je vrijeme na putu prema svetoj planini. Nekad su dolazili pješice, no danas uglavnom, na dupkom punim otvorenim kamionima, šibani vjetrom, snijegom i suncem. Saga Dawa je najveći budistički blagdan i slavi se u četvrtom mjesecu tibetanskog kalendara, na dan punog mjeseca, što je našem kalendaru ove godine odgovaralo 26. svibnja. To je dan kada se Buddha rodio, prosvijetlio i otišao u paranirvanu. Posebnost ove godine je u tome što je godina konja u podznaku vode, što je Buddhin znak. U ovoj godini, a to se ponavlja svakih 12 godina, jedan krug, vanjska kora oko Kailasa, računa se kao njih 13 koliko ih inače treba proći da bi se imao pristup unutrašnjoj kori. Prema vjerovanju – tko prođe 108 kora oko Kailasa – ide izravno u nirvanu. Broj 108 je uz 13 najsvetiji broj u budizmu jer je Buddha prepoznat po 108 znakova na tijelu. Broj 13 najvjerojatnije predstavlja 13 istih mijena mjeseca tijekom godine. Cilj svih hodočasnika je na dan Saga Dawe biti na Zlatnom pašnjaku na kojem se nalazi Tarboche – oko 30 metara visok drveni stup koji se spušta svake godine uoći Saga Dawe.
Mjesto nebeskog pokopa
S njega se skidaju stare molitvene zastavice, stavljaju nove i ponovno ga se podiže, točno u podne, na dan Saga Dawe. Dizanje je postupno i izaziva klicanje i odobravanje mnoštva. Prema otklonu stupa od okomice budistički proroci proriču sudbinu Tibeta u idućih godinu dana. To je mjesto gdje se na jednom mjestu može vidjeti šarenilo i bogatstvo tibetanskih nošnji. Na svečanosti svoje vještine i vratolomije na ukrašenim konjima pokazuju jahači iz raznih dijelova Tibeta, odjeveni u tradicionalne nošnje svoga kraja. Iznad Tarbochea pruža se ravan stjenovit plato – mjesto nebeskog pokopa. Tu je podignuto puno malih klamenih piramida koje okružuju prostor na kojem se usitnjavaju tijela pokojnika. Većina Tibetanaca, naime, sahranjuje se nebeskim pokopom. Tijelo se isiječe, u kamenim udubinama zdrobe se kosti i pomiješaju s tsampom (brašnom od ječma) te se tako napravi smjesa kojom se, kao i mesom, hrane lešinari privučeni dimom vatre koja se pali. Na taj se način oslobađa duša. I to je mjesto hodočašća, jer je san svakog budista biti “pokopan” u podnožju Kailasa. Hodočasnici se ovdje mole, daruju svećenike i siromahe novčanicama, valjaju se po ostacima kostiju i sasušenoj krvi kako bi snaga i dobrota pokojnika prešli na njih. Kako bi dio sebe ostavili ovdje i svoju krv izmiješali s krvlju umrlih, čačkaju zube, prstima i iglama te pljuju krv. Nakon Saga Dawe hodočasnici nastavljaju put po vanjskoj kori oko Kailasa, dugoj 54 kilometra. Od Tarbochea staza vodi kroz široku Dolinu bogova usred koje teče rijeka Lha Chu u koju se s okolnih stijena slijevaju vodopadi. Kora, na kojoj se nalaze tri samostana, ide na visinama od 4400 do 5700 metara. Temperature se kreću od minus 10 do plus 10 stupnjeva Celzija. Izmjenjuje se sunčano, vjetrovito i oblačno vrijeme. Oblaci u času prekriju planine i nastupi snježna oluja.
Pozdrav nasmijanih ljudi
Tashi Delek pozdrav je s kojima će vam se, ustiju razvučenih u širok osmijeh, obvezatno obratiti Tibetanci na kori oko Kailasa. Zastat će i nastaviti vam se smiješiti, a poneki će vam pokušati objasniti da žele fotografiju Dalaj Lame. Međutim, upozoreni smo da fotografije ne nosimo jer Kinezi “rade probleme”. Na nepalsko – kineskoj granici jednom su Slovencu iz vodiča po Tibetu čak izrezali crtež Dalaj Lame. Nedaleko drugog samostana na kori – Dirapuka, počinje uspon na prijevoj Drolma La, najvišu točku kore oko Kailasa na visini od 5660 metara. Za malobrojne zapadnjake i Indijce, koji su teže podnosili visinu ili bili slabije kondicije, uspon je bio naporan. Pojedince, očito zbog patničkih izraza. lica, Tibetanci su hvatali za ruke i vukli ih. Kasnije smo saznali da je obilazeći Kailas petero ljudi umrlo, a prema izvještaju vojske na kori je bilo oko 25.000 ljudi. Prije uspona na Drolma La nailazimo na groblje Shiwathal, gdje svi hodočasnici simbolički umiru. Shiwathal je prikaz Barda – mjesta na kojem, prema tibetanskom vjerovanju, duša 49 dana čeka novu reinkarnaciju. Hodočasnici ovdje ostavljaju dio sebe – odjeću ili pojedine dijelove tijela (nokte, pramen kose, zube, krv) i počinju nov život u istom tijelu nakon što se operu u obližnjem izvoru (pokraj kojeg je na kamenu otisak Buddhine ruke) i popnu po strmoj stazi na perivoj Drolma La. Perivoj je okružen snježnim planinama, s velikom stijenom u sredini sa čijeg su vrha razvučene zastavice. Hodočasnici ovdje mole, prostiru se, vješaju molitvene zastavice i sjede s osmijesima sreće na licu. Dalje put vodi nizbrdo. U podnožju je malo jezero, u kojem se, prema vjerovanju, Buddha okupao prije smrti i odlaska u paranirvanu. Završni dio puta ide uz kanjon rijeke i završava, kao što i počinje, u mjestu Dharchen gdje nam je, bez objašnjenja, rečeno da su nam Kinezi zabranili pristup unutarnjoj kori. Nakon trodnevnog obilaska korei dolaska u Dharchen, počeo je padati snijeg koji je do jutra zabijelio cijelo područje. Tako nas je iz podnožja svete planine, na putu do Nepale, ispratio snijegom pokriveni Kailas.