HEKLANJE

Kako se oporaviti od nezdrave veze 

Jednu od tri žene u svijetu fizički ili seksualno zlostavlja partner ili druga osoba. Osim toga, djevojke se često nalaze u situacijama emocionalnog nasilja, čiji su znakovi nepovjerenje, ponižavanje i prijetnje.
Izlazak iz nasilne veze nije jednostavan, ali još je teže vratiti svoje mentalno zdravlje nakon njih kako biste ponovno naučili voljeti sebe i vjerovati ljudima. Lena Terentjeva postavila je psihologinji Tatjani Loshchinina pitanja koja su je i sama zabrinula nakon iskustva traumatične veze.
Kakvi su odnosi nezdravi?
U nezdravoj vezi osoba doživljava tjelesnu i / ili psihološku nevolju kao rezultat zlostavljanja (zlostavljanja) ili nasilja od strane partnera. Nema poštovanja, prihvaćanja, razumijevanja, povjerenja, brige, zahvalnosti. Zamjenjuju ih kontrola, sumnjičavost, ljubomora, nezadovoljstvo, ponižavanje, prijekore, pokornost.
Kako iskustvo veze s nasilnikom može utjecati na psihu?
Nezdravi odnosi utječu prvenstveno na odnos prema sebi. Samopoštovanje je uvelike smanjeno, javljaju se osjećaji njihove bezvrijednosti, bespomoćnosti. U takvoj vezi žrtva zlostavljanja može se osjećati loše, nedostojna ljubavi i brige. U toj se pozadini razvijaju negativna psihoemocionalna stanja – depresija, tjeskoba ili apatija. Česti su i psihosomatski poremećaji, poput poremećaja prehrane ili ovisnosti o alkoholu ili drogama.
Kada je potrebna pomoć psihologa?
Pomoć psihologa potrebna je u slučajevima kada primijetite negativne promjene u svom ponašanju. Jedna od najčešćih manifestacija je autoagresija, odnosno autodestruktivno ponašanje. Primjer je pojava loših navika.
Vrijedno je također kontaktirati stručnjaka ako razumijete da rastanak sa zlostavljačem nije riješio psihološke probleme i ako se teško nosite s osjećajima koje proživljavate ili se bojite nove veze.
Prema mojem zapažanju, djevojke koje nisu konzultirale psihologa nakon svoje prve nasilne veze imaju znatno veći rizik da se opet nađu u ovoj situaciji.
Vrijedi li razgovarati o traumatičnim odnosima s voljenima – na primjer, prijateljima?
Ako osoba osjeća potrebu da progovori, onda ima smisla to zadovoljiti. Lakše nam je prebroditi negativne emocije govoreći voljenoj osobi o njima.
Međutim, dijeljenje svojih traumatičnih iskustava u vezama vrlo je teško, jer ste u ovom trenutku što ranjiviji. Možda ste povrijeđeni, a ne podržavaju vas fraze u duhu: “Rekao sam vam da mu se ne može vjerovati” ili “I uvijek mi se nije sviđao, ne razumijem kako ste ga odabrali.”
Nisu svi dobri u pružanju podrške. Stoga ne bih preporučio aktivnu raspravu o onome što se dogodilo sa svima koje poznajete, kako ne biste izlagali svoje osjećaje riziku od devalvacije izvana. Bolje je jednom reći nekome kome možeš vjerovati. Ili se obratite stručnjaku koji će vam pomoći u donošenju zaključaka i pronalaženju resursa za pokretanje nove stranice u životu.
Trebam li spaliti sve mostove – izbrisati fotografije, baciti darove, prekinuti komunikaciju sa zajedničkim prijateljima?
Te radnje vjerojatno neće olakšati patnju ili vratiti vjeru u sretan život. Uklanjanje fotografija i bacanje darova pokušaj je bivšeg partnera izbrisati iz sjećanja. Nećete moći zaboraviti, jer je to nemoguće. Ali ako govorimo o komunikaciji sa zajedničkim prijateljima, onda preporučujem da je ne nastavljate nakon prekida s nasilnikom. To je neophodno kako bi se isključio nesvjesni ili, obratno, svjesni utjecaj njihove odluke na prekid veze. Pogotovo ako nasilnik pokušava vratiti vezu.
Koliko dugo ogorčenje može trajati? I kako se nositi s tim?
Ogorčenost može u nama živjeti godinama i desetljećima, stoga je ostavljanje bez nadzora i razrada ispunjeno činjenicom da će bolni osjećaji ostati na neodređeno vrijeme. Svjesnost o onome što se dogodilo pomaže im se nositi.
Što ovdje znači “svjesnost”? Trebate osigurati status žrtve? Hoće li pomoći?
Po mom mišljenju, to nije potrebno – osim osjećaja bespomoćnosti, učvršćivanje statusa žrtve neće dati ništa. No, priznanje da ste žrtva, prepoznavanje štete koju ste pretrpjeli u nezdravom odnosu korisno je u sprečavanju ponavljanja sličnih iskustava u budućnosti.
Koja je razlika između “priznavanja sebe žrtvom” i “priznavanja sebe žrtvom”?
Kad se nađemo u nekoj neugodnoj situaciji, prvo što pokušavamo shvatiti što nam se točno dogodilo: kako smo ušli u tu situaciju i s kojim gubicima sada iz nje izlazimo. Žrtva je netko tko se slučajno ili slučajno zatekao tamo gdje se problem dogodio, na primjer, u podzemnoj željeznici tijekom eksplozije ili u zgradi tijekom potresa. A kad govorimo o bliskim vezama, mislimo na to da osoba donosi izbor ulazeći u njih. Stoga je aktivni sudionik događaja. Stoga je izraz “žrtva” u kontekstu odnosa samo djelomično prikladan, ali radi praktičnosti uobičajeno ga je koristiti. Međutim, za mnoge ljude sam pojam “žrtve” ima snažno negativnu emocionalnu konotaciju. Ako i vi tako shvaćate ovu riječ, tada je moja preporuka zamijeniti “žrtvu” s “žrtva”.
Kako prestati tražiti osobine zlostavljača u svakoj novoj osobi?
Iskustvo je korisno jer naučimo predvidjeti razvoj događaja na temelju prvih manifestacija već poznate situacije. Primjerice, u prvoj nasilnoj vezi djevojka je mogla otpisati bezobrazan stav momka zbog manifestacije njegovog umora, a veze je prekinula tek nakon nekoliko mjeseci neprestanog ponižavanja. U sljedećim odnosima moći će realno procijeniti što se događa u ranim fazama i pravovremeno se iz njih izvući.
Kako se riješiti straha od gaženja na istim grabljama?
Strah nestaje nakon obavljanja unutarnjeg posla. Nagaziti grabež i dobiti ga u čelo nije ista stvar. Ne može biti garancija da se osoba koja je sklona agresiji više neće sresti na životnom putu. Ali nakon iskusnog iskustva, postoji znanje što učiniti u takvim slučajevima, kako se ponašati s nasilnikom. Ako nastavimo analogiju s grabljama, možete biti dovoljno oprezni da biste na vrijeme primijetili rezanje tih grabulja kako lete s trave, čime se zaštitite od bolnih posljedica.
Vrijedi li se zatvoriti i postati nepovjerljiv da se zaštitiš?
Osoba riskira vlastitu dobrobit ako vjeruje drugima više nego sebi. Vrlo je važno da svatko od nas prvo nauči vjerovati sebi, svojim osjećajima, željama, osjećajima u tijelu. A nakon toga možete početi vjerovati drugima.
Tajnost i povučenost ne pomažu u sprečavanju zlostavljanja i nasilja. Stoga nam je u prvom redu stvaranje sigurnih odnosa s povjerenjem.
Daleko je uvijek da su djevojke koje su preživjele zlostavljanje u početku imale dobro samopoštovanje, voljele se, bile zadovoljne svojim tijelom, prihvaćale snage i slabosti svog karaktera. Ponekad izlazak iz traumatičnog iskustva veze s nasilnikom može vam pomoći da se istinski volite, osjećate vrijedno i zainteresirano za sreću.