Korčula

Srednjedalmatinski otok Korčula pruža se usporedno s nedalekim kopnom smjerom zapad-istok. Dug je 46,8 km, prosječne širine 5,3 do 7,8 km, površine od 270 km kvadratnih i po veličini je šesti otok na Jadranskom moru. Od poluotoka Pelješca dijeli ga Pelješki kanal, a među njima je najmanja udaljenost 1270 m. Otočna obala duga je 182 km, a obala obližnjih otočića daljnjih 54 km. Otok je dobro razveden nizom zaljeva i uvala. Sjeverna mu je obala razmjerno niska, lako pristupačna te ima nekoliko prirodnih od južnog i istočnog vjetra zaštićenih luka: Korčula, Banja, Račišće, Vrbovica, Babina, Prigradica. Južna obala je razvedenija, ali mjestimice strma: tu su ponegdje stijene visoke i do 30 m nad morem, ima dosta sidrišta i uvala zaklonjenih od sjevernog vjetra, ali izlozenih južnom: Zavalatica, Rasohatica, Orlanduša, Pavja luka, Pupnatska luka, Prižba, Grščica i dr., a Brna je zaklonjena i od juga. Najveća, najbolje zaštićena uvala je Vela Luka na krajnjem zapadnom dijelu otoka.
Otok Korčula bio je nastanjen već u pretpovijesti, a tragovi pradavna života otkriveni su na mnogo mjesta. Najstariji su nalazi kamenih noževa iz neolita na otočiću Badija kod grada Korčule. Najbogatije i najbolje istraženo je neolitsko nalazište Vela spilja u Veloj Luci. U 6. stoljeću prije Krista otok su naselili Grci, najprije kod Vele Luke i nazivaju otok Corcyra Melaina (crna). Nešto kasnije na drugom kraju otoka, području današnje Lumbarde dolaze Grci s otoka Visa (Isse) osnivajući značajno naselje. U 1. st. poslije Krista otok su kao i cijelu Dalmaciju osvojili Rimljani nazvavši je Ilirikom. U 7. stoljeću do obale Jadrana prodiru Slaveni – Hrvati i uskoro osnivaju vlastitu državu, koja je najprije kneževina, a od 925. godine krunidbom prvog kralja Tomislava postaje kraljevina. U okvirima te države bila je i Korčula. Godine 1000. mletački dužd Petar II. Orseolo zauzima dalmatinske gradove i otoke, pa tada pod vlast Venecije dolazi i Korčula. Kad je Napoleon srušio Venecijansku Republiku Dalmaciju je na kraće vrijeme zauzela Austrija, ali ubrzo dolaze Francuzi, potom Englezi, da bi napokon Dalmacija došla pod austrijsku upravu pod kojom ostaje do kraja I. svjetskog rata (1918. godine).Nakon demokratskih izbora 1990. godine na referendumu se stanovništvo Hrvatske izjasnilo za izlazak iz Jugoslavije i proglašena je samostalna država Republika Hrvatska. Burna povijest Korčule ostala je zapisana u kamenu i vidljiva je na svakom komadiću ovog jedinstvenog otoka.
Otok Korčula bio je nastanjen već u pretpovijesti, a tragovi pradavna života otkriveni su na mnogo mjesta. Najstariji su nalazi kamenih noževa iz neolita na otočiću Badija kod grada Korčule. Najbogatije i najbolje istraženo je neolitsko nalazište Vela spilja u Veloj Luci. U 6. stoljeću prije Krista otok su naselili Grci, najprije kod Vele Luke i nazivaju otok Corcyra Melaina (crna). Nešto kasnije na drugom kraju otoka, području današnje Lumbarde dolaze Grci s otoka Visa (Isse) osnivajući značajno naselje. U 1. st. poslije Krista otok su kao i cijelu Dalmaciju osvojili Rimljani nazvavši je Ilirikom. U 7. stoljeću do obale Jadrana prodiru Slaveni – Hrvati i uskoro osnivaju vlastitu državu, koja je najprije kneževina, a od 925. godine krunidbom prvog kralja Tomislava postaje kraljevina. U okvirima te države bila je i Korčula. Godine 1000. mletački dužd Petar II. Orseolo zauzima dalmatinske gradove i otoke, pa tada pod vlast Venecije dolazi i Korčula. Kad je Napoleon srušio Venecijansku Republiku Dalmaciju je na kraće vrijeme zauzela Austrija, ali ubrzo dolaze Francuzi, potom Englezi, da bi napokon Dalmacija došla pod austrijsku upravu pod kojom ostaje do kraja I. svjetskog rata (1918. godine).Nakon demokratskih izbora 1990. godine na referendumu se stanovništvo Hrvatske izjasnilo za izlazak iz Jugoslavije i proglašena je samostalna država Republika Hrvatska. Burna povijest Korčule ostala je zapisana u kamenu i vidljiva je na svakom komadiću ovog jedinstvenog otoka.
Turizam je svoj razvoj na Korčuli započeo krajem XIX. stoljeća. Prvo javno kupalište uređeno je u gradu Korčuli 1904. godine, a prvi turistički korčulanski prospekt na nekoliko jezika tiskan je u Beču 1914. godine. Nakon II. svjetskog rata, šezdesetih godina počinje na cijelom otoku razvoj suvremenog turizma: sagrađeni su hoteli, uređeni kampovi i drugi turistički i ugostiteljski sadržaji. Posebno je značajan “zdravstveni turizam” zbog blage klime, čistog zraka i mora, te ljekovitog mulja na nekoliko otočnih lokaliteta. Otok Korčula danas predstavlja jedinstveni spoj prekrasne prirode, tisućljetne kulturne tradicije i povijesti te modernog turizma. Bezbrojne prekrasne plaže i uvale, luksuzni hoteli i kuće za odmor, stoljetni maslinici i vinogradi, prastari ljetnikovci i drevna otočna mjesta koja kao da su ostala izgubljena u nekom davno minulom vremenu mame na ovaj otok turiste iz cijeloga svijeta. Pozivamo i Vas da upoznate i istražite otok Korčulu. Sigurni smo da, jednom kada dođete, sigurno ćete se opet vratiti.
Gastronomija:
Iako je život na otoku oduvijek bio skroman, a takva i ishrana njegovih žitelja ipak se ovdje razvila ukusna i raznovrsna domaca kuhinja. Dakako ona je prilagođena ne samo materijalnim mogućnostima nego i namirnicama kojih je bilo najviše. Na oskudnoj, škrtoj otočnoj zemlji uzgajano je raznovrsno povrće i voće, pa je oboje bilo bitni sastojak svakodnevne ishrane. Tradicionalna probranija i skuplja jela priređivana su o blagdanima ili posebnim obiteljskim slavljima, štovise postoje uvriježena pravila u kojim se prilikama poslužuju određena jela. Glavna masnoća za pripremu jela je domaće maslinovo ulje. Budući da vina ima u izobilju i ono je značajno u prehrani stanovništva ne samo kao piće nego i začin, jednako kao i domaća rakija-lozovača. Rakiju se oplemenjuje raznovrsnim aromatičnim biljem: anizom, laticama ruža i slično pa se tako pripremaju mnogobrojne vrste aperitiva, odnosno zaslađenih žestokih pića (likera). Od mesa se najviše priprema janjetina, zatim kozletina i ovčetina, no to je smatrano poslasticom jednako kao i sušeni (dimljeni) svinjski but “pršut”, divljač, govedina. Mnogo više i češće priređuje se riba, osobito jeftinija “plava”. Srdele i gere se sole, što je vrlo ukusno, pogotovo kao zimska hrana kad je ulov ribe oskudan.
Riba se peče na žaru, prži, kuha, a vrlo je ukusan “brodet”- kuhana riba s povrćem. Brodet se poslužuje uz palentu, kašu od grubo mljevenog kukuruznog brašna. Od ovaca i koza dobiva se mlijeko, pa otočanke prave vrlo ukusan domaći sir. Od slatkih jela najčešće se posluzuju “prikle”: u ulju prženi uštipci obogaćeni suhim grožđem i bademom, a smatraju se posnim jelom, pa se pripremaju na Veliki petak, Badnjak i u sličnim prigodama. O Uskrsu se peče slatki kruh posebnog oblika “sirnica”, za sv. Martina “lojenice”, a u Blatu za Sve Svete “lumblija” -slatki kruh umiješen s moštom i puno začina. Osim toga za najsvečanije prigode – pirove, krštenja, peku se “cukarini”, “klasuni” (kolači punjeni bademom), “krokant” – mljeveni badem u prženom šećeru, krhko u ulju prženo tijesto “hroštule”, žele od dunja – “kotonjata” i drugo. Za lijek, odnosno začine i čajeve služe i razne samonikle biljke: ružmarin, lovor, bosiljak, kadulja, metvica, mažurana, ušćerena kora naranče i limuna. Mnogi od spomenutih i niz drugih specijaliteta mogu se kušati u restoranima, slastičarnicama i konobama otočnih mjesta.
Mjesta:
Vela Luka- je najveće mjesto na otoku Korčuli, općina s gotovo 5000 stanovnika, udaljena od grada Korčule 42 kilometra otočnom cestom koja tu i završava. Mjesto se razvilo početkom 19. stoljeća u dubokoj, zaštićenoj uvali. Uza stambene kuće tu je nekoliko hotela te lječilište za reumatske bolesti i rehabilitaciju Kalos.Stanovnici se bave poljoprivredom, ribarstvom, turizmom, a u mjestu je i brodogradilište Greben, tvornica ribljih prerađevina Jadranka i drugi manji industrijski i gospodarski pogoni.
Kulturni centar smješten u obnovljenoj baroknoj zgradi, starom ljetnikovcu Kaštelu posjeduje vrijednu arheološku zbirku pretpovijesti iz obližnjeg neolitskog nalazišta Vele spilje, te rimskih lokaliteta u okolini mjesta. Vela Luka, Korcula. Osim toga ovdje je i zbirka suvremene umjetnosti: slika, grafika, skulptura domaćih i svjetskih umjemika darovanih Veloj Luci sedamdesetih godina. U velikoj privatnoj izložbenoj Galeriji Anke Prizmić-Sege otvorenoj 1983. godine nalaze se brojne skulpture i slike ove umjetnice rođene Velolučanke. Župna crkva sv. Josipa klasicistička je građevina završena 1848. Postaje križnog puta – 15 manjih reljefa izradila je Anka Prizmić. Kapela sv. Vicenza je iz 1589. godine višekratno pregrađivana, u njoj je poprsje don Iva Oreba, svećenika koji je u 20. stoljeću mnogo učinio na kulturnom razvitku ovog mjesta, djelo Anke Prizmić. U vrtu kapelice je brončana Pieta iste autorice. Kulturno umjetničko društvo Hum njeguje glazbu i folklor, te zborno pjevanje. No, u mjestu je niz pjevačkih klapa, najpoznatije su Klapa Ošjak i Klapa Greben koje visokom umjetničkom razinom postižu uspjehe na koncertima u Hrvatskoj i inozemstvu. U okolini Vele Luke su brojne uvale prikladne za kupanje, a posebno je privlačan šumoviti obližnji otočić Ošjak.
Grad Korčula- smješten je na sjeveroistočnom kraju otoka, podignut uz njegovu razvedenu obalu. Sastoji se od starog grada na malom, ovalnom poluotoku, baroknog predgrađa neposredno pod starim zidinama, te novih dijelova rasprostrtih uz obalu istočno i zapadno od starog središta. Danas u gradu živi oko 3000 stanovnika, a najveći broj stanuje u novim četvrtima. Grad je sjedište administrativne uprave Grada Korčule koji obuhvaća dio otoka a pet naselja, osim Korčule, Žrnovo, Pupnat, Čaru i Račišće, s oko 6000 žitelja.
U Korčuli se nalaze mnoge društvene, kulturne, gospodarske, zdravstvene organizacije i ustanove: dječji vrtić, osnovna i srednja škola (gimnazija), muzej, knjižnica, Dom zdravlja, turističke agencije, banke, ljekarna, hoteli, brodogradilište, trgovačke i ugostiteljske radnje i dr. Ovdje djeluju i kulturno-umjetnička drustva, koja njeguju zborno pjevanje, folklor, zatim sportska društva. Prvi podatak o postojanju srednjovjekovnog grada na otoku Korčuli donosi bizantinski povjesničar i car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću pišući o “zidanom gradu”. Temeljem brojnih okolnosti drži se da je taj grad bio na mjestu današnje stare jezgre Korčule. No, ostatke graditeljstva tog vremena, odnosno romanike ovdje ne nalazimo. Ipak iz skromnih dijelova starih zidova, ukrasa, a najviše arhivskih isprava neosporno je da na ovom mjestu u 13. stoljeću već postoji grad opasan zidinama, zacrtanih trgova i ulica, s crkvama, javnim građevinama i stambenim kućama. U sljedećim baroknim stoljećima 17. i 18., graditeljska su i kamenarska djelatnost u opadanju zbog sve težih gospodarskih prilika u Veneciji, što se odrazilo na područjima pod njezinom upravom. U Korčuli se gradi malo baroknih novogradnji, no nekoliko Ijetnikovaca i stambenih kuća u predgrađu svjedoče da kamenarski obrt nije zamro. Stare su crkve tada dobile skromne barokne dodatke: portale, ukrase pročelja, a u unutrašnjosti mramorne oltare uvzene iz Italije. To je vrijeme izgradnje predgrađa: Borga. Jedna mletačka odredba iz 15. stoljeća izričito je branila gradnju izvan zidina zbog opasnosti od neprijatelja koji bi se u slučaju opsade mogao utvrditi u takvim objektima. To se naime i dogodilo 1483. godine u vrijeme aragonske opsade.
U 17. stoljeću turske opasnosti više nema, pa se tada Borgo proširuje i dalje gradi.Uskoro je predgrađe postalo središtem gradskog života i rada. Tu se odvijala trgovina, najvažnije obrtničke djelatnosti, a veoma se brzo u taj dio grada seli ostali društveni i javni život. Istodobno stara jezgra ima sve manje žitelja: dotrajale zgrade se ne popravljaju: ljudi radije grade nove kuće uz obalu nedaleko svojih radionica. U prvoj polovici 19. stoljeća sve do II. svjetskog rata Korčula je pokrajinski gradić koji se pomalo počinje usmjeravati prema turizmu. Tada se gradi nekoliko manjih hotela i Ijetnikovaca nadomak grada.Nakon II. svjetskog rata osnivanjem industrijskog brodogradilišta javlja se potreba većeg broja stanova za njegove radnike, pa se podižu nova stambena naselja istočno i zapadno na padinama iznad obale, zatim i veći hoteli, javne zgrade, nova obala, ceste, marina. U starom dijelu grada popravljaju se ruševne ili oštećene kuće za potrebe stanovanja ali i javnih namjena, na pr. muzeja i slično.
Lumbarda- općina s nešto više od 1000 žiteIja. Udaljena je šest kilometara (istočno) od grada Korčule . Rasprostrla se uz obalu malih uvala i po okolnim brežuljcima, a okružuju je prostrana pjeskovita polja vinograda. Do Lumbarde se stiže dobrom, asfaltiranom cestom koja prolazi slikovitim krajolikom borove šume i maslinika. Ovdje je u III. st. prije Krista osnovana grčka (helenistička) poljoprivredna naseobina iz koje potječe Psefizma te Gnathia vaze iz grobova (sada u Gradskom muzeju). Rimska villa rustica (seosko imanje) bilo je u polju sa sjeveroistočne strane današnjeg naselja u blizini obale tzv. Bilih žala. Od 16. stoljeća imučni Korčulani, zemljoposjednici gradili su u Lumbardi na odabranim mjestima utvrđene ljetnikovce kaštele, neki od njih su do danas dobro očuvani i nastanjeni: kašteli Nobilo, Milina, Kršinić i dr. Na brežuljku sred starog dijela naselja Veloj glavici nalazi se trobrodna župna crkva sv. Roka, a u mjestu je nekoliko manjih starih kapela: sv. Bartul, sv. Petar, Mala Gospa. Okružena vinogradima ističe se crkvica sv. Križa iz 1774. godine pred kojom je karakteristični trijem. Žitelji Lumbarde bavili su se stoljećima poljoprivredom, najviše vinogradarstvom, zatim ribarstvom i kamenoklesarskim zanatom. Ovdje je rođeno nekoliko istaknutih suvremenih hrvatskih umjetnika, kipara i slikara: Ivo Lozica, Lujo Lozica, Stipe Nobilo, a najznačajniji je Frano Kršinić. Danas se mjesno stanovništo osim poljoprivrede bavi i turizmom: uz hotele je nekoliko kampova i mnogo privatnih pansiona, ugostiteljskih radnji, trgovina, a također i manja marina. U Lumbardi djeluje kulturno umjetničko društvo Ivo Lozica koje njeguje glazbu, pjevanje, folklor i dramski amaterizam.
Blato- općinsko mjesto ima oko 4000 stanovnika, a do njega se stiže i glavnom otočnom cestom iz Smokvice koja prolazi šumovitim predjelima sredinom otoka. Naselje je sagrađeno amfiteatralno na nekoliko brežuljaka uokolo središnje, manje doline. Njime se pruža duga aleja lipovih stabala nazvana Zlinja uz koju se nalaze u novije vrijeme podignute javne zgrade: škola, hotel, banke, trgovine, Općina, Dom zctravlja i dr. U starom središtu, južno od Zlinja na većem popločanom trgu je trobrodna župna crkva Svih Svetih. Isprave je spominju u ranom srednjem vijeku, no kasnije je nekoliko puta pregrađena, a sadašnji izgled i zvonik uz nju potječu iz 17.-18.stoljeća. Uz nove u Blatu ima mnogo starih kuća s popločanim dvorištima, odrinama i gospodarskim zgradama. I ovdje je bilo kaštela korčulanskog plemstva, a ističe se barokni ljetnikovac kaštel Ameri usred mjesta. On je predviđen za smještaj zavičajnog muzeja sa zbirkama arheologije, povijesti, etnografije. Stanovnici Blata nekada su se najviše bavili poljoprivredom i zanatstvom, danas sve više turizmom. Vrlo je aktivno Viteško udruženje Kumpanija koje uz istoimenu mačevalacku igru njeguje folklor, pjesmu i dr. I kulturno-umjetničko drustvo Petar Milat njeguje glazbu i folklor, a tu su zatim klape, puhačke glazbe i dr. Asfaltiranom cestom prema sjevernoj obali prolazi se uza staro i novo groblje i stize u veću luku Prigradicu, gdje je uz hotel nekoliko ljetnikovaca i malih pansiona uz more, a nedaleko su ugodne plaže.
Otok Cres, najveći jadranski otok (površine jednake onoj otoka Krka – 405,78 km2), nalazi se na sjevernom dijelu Kvarnerskog zaljeva. Na jugu, u Osoru, povezan je pokretnim mostom s otokom Lošinjem. Cres je brdovit otok dug 66 km i širok od 2 do 12 km. Obala otoka je razvedena i duga oko 247,7 km i obiluje mnogim uvalama i šljunkovitim plažama na svom zapadnom i južnom dijelu, dok su sjeverni i istočni dio ovjenčani strmim i surovim stijenama. Najviši vrhovi otoka su Gorice (648m) i Sis (638m). Kao posebnu zanimljivost treba istaci prirodnu neobičnu pojavu slatkovodnog jezera Vrana, površine 5,75 četvornih kilometara, zapremine oko 220 milijuna m3. Razina slatkovodnog jezera je iznad razine okolnog mora, a njegovo dno ispod morske razine na dubini od 74m.
Cres karakteriziraju veliki kontrasti između sjevernog submediteranskog dijela s visokim i gustim šumama hrasta medunca, graba, brijesta i kestena i srednjeg i južnog mediteranskog dijela koji obiluje pašnjačkim goletima i gustom makijom. Veliko bogatstvo biljnog (oko 1300 vrsta) i životinjskog svijeta, s izuzetnim brojem endemskih i reliktnih vrsta predstavlja pravi izazov za zaljubljenike u prirodu. Na Cresu je također jedno od posljednjih staništa vrlo rijetke ptice – bjeloglavog supa. Nakon višegodišnjih znanstvenih istraživanja dvije kolonije na otoku Cresu u kojima obitavaju proglašene su “specijalnim ornitološkim rezervatima”.
Duga i zanimljiva povijest ovih otoka posljedica je prije svega zemljopisnoj položaja, klime i reljefa. Otoci cresko-lošinjskog arhipelaga bili su naseljeni vjerojatno već koncem paleolitika, o čemu svjedoče pronađeni ostaci iz kamenog doba. prvi su počeli graditi kamene kuće Iliri, točnije Liburni. U prvom stoljeću prije Krista prevladava utjecaj Rima, kada sve veći značaj dobivaju postojeća naselja Osor i Cres, a razvijaju se i nova. Nakon pasa Zapadnoga Rimskoga Carstva Cres potpada pod vlast Bizanta sljedećih 6 stoljeća. Tijekom 7. stoljeća na ova područja pristižu Hrvati i polako prevladavaju. Početkom 9. stoljeću kratko ovi otoci potpadaju pod vlast Franaka Karla Velikog, da bi uskoro ponovno bili vraćeni Bizantu. Oko 882. godine Hrvatska se prvi put javlja kao samostalna država, a Cres i Osor, još uvijek pod vlašću Bizanta, Hrvatima plaćaju danak. Za vladavine kneza Tomislava (910.-928.) Cres i Osor potpadaju pod hrvatsku vlast., da bi se nakon Tomislavove smrti opet vratili Bizantu. Devetog svibnja 1000. godine venecijanski dužd Orseolo uplovljava u Osor i osvaja otoke bez borbe. Zbog slabljena Venecije ove otoke opet osvaja Bizant, a koncem 11. st. vraćaju se pod hrvatsku vlast. Dvanaesto stoljeće prolazi u stalnoj izmjeni mletačke i ugarske vlasti, da bi koncem 12. stoljeća Mlečani čvrsto zaposjeli otoke. Koncem 14. st. ponovno ih osvajaju Mađari, da bi 1409. godine bila ukinuta cresko-osorska kneževina, a otoci postali posebne administrativne jedinice Venecije. Koncem 18. st. ovdje kratko vladaju Austrijanci, zatim Napoleon, pa opet Austrija, ovaj put punih stotinu godina. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata ovi su otoci Rapalskim ugovorom dodijeljeni Italiji, a nakon njene kapitulacije 1947 vraćeni hrvatskoj matici.
Grad Cres: Cres je administrativno središte i najveće naselje na otoku Cresu. Utvrđeni gradić, zgusnute urbane strukture, smješten na dnu dobro zaštićenog zaljeva na zapadnoj strani istoimenog otoka. Izgrađena površina današnjeg grada Cresa širi se u obliku potkove uz sjeverni rub prostrane Creske luke, što se proteže u dužini od 1800 m. i širini od 800 metara. Središnji položaj u odnosu na otočni prostor i povoljna pozicija u odnosu na pomorske putove i veze s velikim sjevernojadranskim lučkim centrima osigurali su Cresu vodeću ulogu na otoku. Nastanjen je od prapovijesti, o čemu svjedoče prapovijesne gradine. Utvrđeno naselje razvilo se uz obalu, ispod otočnog hrpta gdje se nalazila prapovijesna gradina i antička utvrda (Crexa, Crepsa), na suprotnoj strani od napuštenih starokršćanskih i starohrvatskih naselja smještenih u uvali Lovreška na istočnoj strani otoka.
Mjesto se razvija u srednjem vijeku, 1332. godine dobiva statut, a od 1459. godine, u vrijeme venecijanske uprave, preuzima od Osora funkciju gospodarskog i upravnog centra za cresko-lošinjski arhipelag. Najstariji dio gradske jezgre smješten je istočno od luke i predjela zvanog Zagrad, na sasvim ravnom i niskom terenu, tako da obalni dio naselja (Placa i Riva) za vrijeme visokih plima more redovito poplavi. Taj uži areal bio je u srednjem vijeku opasan zidom. Stara gradska jezgra, okružena zidinama u obliku pravokutnika s pet kula i nekoliko gradskih vrata, formirana je prije kraja venecijanske vladavine i osim nekoliko kasnijih dogradnji, sačuvala je uglavnom do danas nekadašnji izgled.
Najznačajnije kulturno-povijesne građevine u Cresu su: – Troja gradska vrata, Bragadina, Marcela i vrata Sv. Mikule iz 16. st – Okrugla, ugaona kula na sjeverozapadnom dijelu grada – Crkva Sv. Izidora iz 12. st. – Niz gotičkih, kasnogotičkih i renesansnih crkvica i crkava od kojih je najznacajnija crkva Sv. Marije Snježne iz 16. st. i zvonikom iz 18. st. – Gradska lođa sa stupom sramote – Franjevački samostan iz približno 1300 g. s crkvom Sv. Franje iz 14. st. i zvonikom iz 18. st. – Ženski benediktinski samostan iz 15. st. – Palača obitelji Petris iz 15. st. u kojoj je smješten muzej – Niz drugih renesansnih palača creskih plemenitih obitelji. Današnji prostor obilježava srednjovjekovna lučica “mandrač”, gotske i renesansne crkve i samostani, palače plemenitih obitelji i ostaci gradskih utvrda. Sve do kraja venecijskog razdoblja Cres je isključivo unutar gradskih zidina, a izvan gradskog prostora su jedino dva samostana. Velike promjene nastaju razvojem pomorstva i brodogradnje sredinom 19. st.
Ostala naselja:
Beli- jedno je od najstarijih i u prošlosti najvažnijih creskih naselja. Naselje akropolskog tipa smjestilo se na 130 m visokom brijegu iznad istočne obale sjevernog dijela otoka, na mjestu prethistorijske gradine. Danas je to tipično primorsko naselje zbijenog tipa, bogato kulturno-povijesnim znamenitostima. U mjestu djeluje Eko centar “Caput Insulae” koji se intenzivno bavi i provodi programe na očuvanju prirodne raznolikosti, izvornih vrijednosti i kulturno-povijesnog naslijeđa otoka Cresa. Radi boljeg upoznavanja nasljeđa Tramontane uspostavili su mrežu eko-poučnih staza kao jedinstvenu izložbu “Povijest i umjetnost u prirodi”. U zgradi centra nalazi se stalna izložba “Bioraznolikost cresko-lošinjskog otočja”, čime počinje obilazak izložbe u prirodi. Ujedno provode integralnu zaštitu bjeloglavih supova.
Valun- smjestio se na južnom dijelu Valunskog zaljeva između dviju prekrasnih šljunkovitih plaža smjestio se Valun. Nastao je kao luka starog naselja Bučev. Čiji su ostaci nađeni kod crkve Sv. Marka, stanovnici Bučeva su se orijentirali prema moru i podigli novo naselje. Valun je danas izrazito slikovito primorsko naselje smješteno oko male lučice orijentiran na kamping i obiteljski turizam. Uz crkvu Sv. Marka i “Valunsku ploču” iz 11. st. zanimljivo je vidjeti Glagoljski lapidarij smješten na terasi današnjeg restorana koji pokazuje kopije najstarijih glagoljskih natpisa iz Istre, Kvarnera i Dalmacije.
Lubenice- jedno od prvih naselja otoka Cresa, 4000 godina staro naselje sagrađeno na stijeni koja se izdigla 387m nad morem. Taj živopisni gradić s trgom, zvonikom i gotički građenom crkvom Sv. Antona pustinjaka iz 15. st. Riječima je teško opisati taj biser ruralne arhitekture, njegovu iskonsku ljepotu treba jednostavno doživjeti. Tijekom ljeta u Lubenicama se održavaju jedinstvene Lubeničke glazbene večeri s kvalitetnim repertoarom klasične glazbe i svjetski renomiranim izvođačima.
Martinšćica- mjesto je relativno mlado i veoma lijepo naselje na najpitomijem dijelu creske obale, uz prostrani zaljev otvoren prema jugozapadu. Povijesnu jezgru čini crkva Sv. Martina s franjevačkim samostanom iz 16. st. i Kaštel obitelji Sforza iz 17. st.. Danas lijepo uređeno naselje s mnogo mediteranskog raslinja orijentiralo se isključivo na obiteljski i kamping turizam. Uz prelijepe plaže sjeverno od naselja u netaknutoj prirodi pružaju se velike mogućnosti za kvalitetan i aktivan boravak i odmor.
Velebit je najveca i najduza planina u Republici Hrvatskoj. Ona je most između kontinentalne Hrvatske i Jadranskoga mora. Hrvatska povijest jos od stoljeca VII. i dolaska prvih Hrvata u nase krajeve vezana je za ovaj toliko znacajan Dinarski planinski masiv. Najvisa tocka je Vaganski vrh – 1757m. Proteze se u smjeru sjeverozapad-jugoistok u ukupnoj duzini od 145km. Planinski masiv podjeljen je na nekoliko djelova. Prijevojem Vratnik zapocinje sjeverni Velebit. Podrucje ukupne duzine i sirine od 30km proglaseno je 1999.godine nacionalnim parkom. Nacionalni park zavrsava u malom primorskom naselju Jablanac udaljenom 40-tak km od Senja prema Karlobagu. Povijest Jablanca seze jos od starih Rimljana, kasnije je bio srediste Hrvatske zupe,a u XVI.st. pred najezdom Turaka naselje je bilo u potpunosti spaljeno. Baske Ostarije karakteriziraju se kao mjesto zavrsetka srednjeg Velebita. Voznjom po staroj cesti prema moru nalazi se Obrovac. Grad lezi uz rijeku Zrmanju a karakterizira ga bogata povijest jos iz Rimskoga razdoblja. Bivsi gusarski grad danas je granica kojom se oznacava pocetak najduzeg dijela parka prirode ukupne duzine 46km, sve do prijevoja Mali Alan na jugu. Posljednjih cetrdeset kilometara je podrucje jugoistocnog Velebita, danas najpoznatijeg dijela jer je upravo on mjesto prolaska glavnog Hrvatskog prometnog pravaca prema moru.
S kopnene strane okruzen je trima poljima (Licko, Krbavsko i Gacko) i rijekama (Otuca, Lika i Gacka). Velebit je karakteristican po posumljenim padinama unutrasnjosti, te golim strmim obroncima primorske strane planine. Ovdje dominiraju stabla planinskoga bora, klekovine i bukovine. Po geoloskom sastavu Velebit je kraskog sastava bogate flore i faune. Podno Zavizana nalazi se botanicki vrt osnovan 1966.god. u kojemu se danas uzgajaju brojne biljne autohtone vrste iz sjevernog, srednjeg, juznog i jugoistocnog dijela Velebita. Upravo je masiv po tome poseban. Iza svakoga perivoja pruza ponesto novoga, a istrazivace i zaljubljenike u prirode tesko da moze ostaviti ravnodusnim. Setnjom uzduz kruzne staze vrta biljne zajednice detaljno su izdvojene i oznacene. Izdvojili bi svakako runolist, planinski likovac te stolisnik.
Najpoznatije endemske biljne vrste su Hrvatska siberija te javnosti poznatija velebitska degenija.U cast istaknutog mađarskog botanicara Arpada Degena upravo je ova endemska vrsta dobila ime. Naime Degen je proveo sveobuhvatno veoma vrijedno istrazivanje na podrucju Velebita gdje je istrazio i arhivirao vise od 2000 razlicitih biljnih vrsta. Vrt se danas prostire na 30-tak hektara, a cilj je pokazivanje svih prirodnih ljepota ne samo Velebita vec i susjednih gradova te potencijala susjednih zupanija. Prilikom dolaska na Velebit osim posjete Botanickom vrtu na Zavizanu od ostalih ideja izdvojili bismo planinski dom Vucjak koji se također nalazi na Zavizanu. Do doma turisti najvesce dolaze autobusom iz Jurjeva. Vucjak je poznat po prekrasnom pogledu – odavde ovisno o vremenu mozete vidjeti Istru, Kvarnerske otoke, susjedne planine Primorsko-Goranske i Zagrebacke zupanije, a svakako nezaobilazne su Alpe. Ako spustite pogled prema moru sa ljeve strane mozete ugledati Starigrad, a blago desno pogled seze na Goli otok i Prvic.
Tokom godine Velebit krije i svoju ostriju stranu. Bura je njegov dobro znan prijatelj. Ovdje su orkanski naleti u jesen, zimu i proljece uz snjezni pokrivac ucestali. Stanovnici Senja to najbolje znaju. Također mnogoputa na radiju ili vijestima mogli ste cuti da su Maslenicki ili Paski mostovi zatvoreni. Voznjom od sredisnjeg prema juznijim dijelovima Velebita otkrivaju se nove prirodne ljepote, a ukoliko vrijeme ide u prilog siri se pogled na horizont. Put nastavljamo prema Hajduckim i Rozanskim kukovima, s pogledom na Premuzicevu stazu. Od botanickog vrta 50km dugom stazom se dolazi do Rozanskih kukova cije ime potjece od lokalnog naziva za kamene litice koje se strmo uzdizu. Na ovom prostoru takvih kukova ima priblizno pedesetak. Ukoliko ljetujete na jednom od susjednih otoka, mogli ste ih nesvjesno zamjetiti pogledom na Velebit. U blizini Rozanskog kuka nalazi se prijevoj Mali Alan koji ujedno oznacava zavrsetak juznog i najduljeg dijela Velebita.
Najnepristupacniji i najneistrazeniji dio Velebita su Hajducki kukovi. Prije desetak godina ovdje je otkrivena Lukina Jama (1392m). Jama je zbog svoje nepristupacnosti slabo istrazena. Na dnu se nalazi labirint vodenih tokova. Danas se Lukina Jama ubraja u svijetski najdublje jame vertikalnih padina. Mnogi posjetitelji na Velebit dolaze i od juzne strane preko Starigrada. Penjuci se zavojitom cestom na Mrkviste i Stirovacu, tik do Hajduckih kukova. Stirovacu karakterizira neobican reljef- to je udolina koja je sa svih strana zatvorena brojnim strimim i nepristupacnim liticama. Udolina je isprepletena stablima crnogorice, i prekrasnim ljepotama i mirisima kao da se radi o jos jednom umjetnickom akvarelu prirode. Stirovaca je bogata brojnim manjim ili vecim planinskim potocima. U jugoistocnom dijelu Velebita nalazi se jos jedan nacionalan park poznat po svojim kanjonima – Paklenica. Povijest je ostavila dubok trag- ovdje su izgrađeni brojni sakralni i kuturni objekti. Od rekretativnog i sportskog sadrzaja izdvolili bismo planinarenje, sportski ribolov uz setnje brojnim planinskim putevima. Planinskim putevi koji povezuju ostale zaseoke Velebita ugodno su nas odusevili zbog kvalitetne markacije. Otvaranjem tunela Sv.Rok i modernom prometnom infrastrukturom park prirode Velebit postao je jos pristupacnija destinacija i svakako dobra ideja za temu ‘’KamoNaVikend?’’- dođite, snimite i uzivajte uz naravno dobro stucno vodstvo i prikladne karte te pravila za snalazenje u planinskim uvijetima.