Quebec se smatra jednim od najstarijih gradova u Sjevernoj Americi. Kada je godine 1545. francuski istraživač i pomorac Jacques Cartier otkrio obalu Labradora i rijeku Saint Lawrence U Kanadi, započeo je na tom mjestu istraživanje ruda i kamenja (no ne onako kako su to radili dečki iz Alan Forda) te pronašao vrijedne dijamante.
Međutim, prilikom povratka u Europu nitko nije vjerovao u rezultate njegovog truda pa se 1608. godine ponovo vratio svojoj riznici. Ploveći rijekom St Lawrence kojom i danas plove trgovački brodovi, Cartier je zauvijek odlučio napustiti Europu i započeo gradnju trgovačkih putova kojima su se služili Europljani i Indijanci. Tako se u ono vrijeme za jednu pušku moglo dobiti čak deset veprova. Bijelci koji su odlučili slijediti Cartievu ambiciju sa sobom su doveli žene koje u Europi, tadašnjem središtu svijeta, nisu imale šanse za blistavu budućnost, kako bi im rađale potomke i pustu zemlju s vrlo teškim vremenskim uvjetima za preživljavanje učinile pogodnim mjestom za starenje. Svaka obitelj koja se doselila na kanadsko tlo dobila je besplatnu zemlju za obrađivanje, ali pod uvjetom da svoje potomstvo proširi najmanje na desetero nasljednika.
Potencijalni neženja unaprijed je bio osuđen na propast. Priprosta zajednica koja se suočavala s prvim propisima i zakonima zabranila bi mu odlazak u lov i ribarenje od kojih je većina obitelji preživljavala. Posljedice tog divljeg obiteljskog “zakona” postale su još teže nakon dolaska misionara koji su na “primitivnom” tlu izgradili škole i bolnice, ali su i uveli jos stroža pravila kojima se nitko nije usudio usprotiviti ukoliko se želio uklopiti u novonastalu civilizaciju. Tako su pod svećeničkim “blagoslovom” koji je možda u počecima naseljavanja imao opravdane razloge radi pustoši tog veličanstvenog i nedirnutog kraja, kanadske obitelji čak do 1960. godine bile prisiljene uzdržavati i do 30-tero djece. Crkva je od svake obitelji godišnje zahtijevala još jednog člana. Ukoliko bi žene odbijale rađati svake godine, nisu mogle dobiti oprost svećenika. No, izgleda da za snalažljive uvijek postoji rješenje. Priča kaže kako je najveći red u Crkvi uvijek bio ispred ispovjedaonice starog nagluhog svećenika koji je svakoj davao odrješenje grijeha, makar ubila čovjeka. Njega su žene definitvno najviše voljele.
Francuske parole na registarskim tablicama
Danas područje Quebeca ima najniži natelitet u čitavoj Sjevernoj Americi i podaci kažu kako prosječna obitelj odgaja maksimalno jedno dijete. Obrat zbog povijesnog pritiska potvrđuje i činjenica da danas u Kanadi, a posebno na području Quebeca, svaki drugi sklopljeni brak završi rastavom. Na području čitave regije Quebec živi oko 7 milijuna stanovnika od kojih 95 posto govori francuskim jezikom. Nekada, dok je regija bila britanska kolonija, 50 posto stanovništva služilo se engleskim jezikom sve do 1960. godine. To istaknuto mjesto na karti često je u nedalekoj povijesti bilo poprište sukoba i prosvjeda protiv britanskog utjecaja i protenstatizma. Quebec se oduvijek želio odvojiti od Kanade da bi danas pod specijalnim uvjetima zadržao svoju autonomiju, za što su zaslužni liberali i njihov premijer, Jean Charest. Iako vrlo turistički orijentirani, s najviše američkih posjetitelja, Quebečani vrlo nerado govore engleskim jezikom te su iz svog službenog i govornog rječnika izbacili sve engleske izraze poput “non stop” te sličnih koji su se uvukli i dospjeli u sve svjetske jezike. Svaka provincija Quebeca ima čak i svoj slogan na registarskim tablicama automobila pa se tako u gradu Quebecu ispod svakog broja nalazi rečenica “Je me souviens”, što u prijevodu znači “Sjećam se” (svojih predaka, tradicije, kulture), na što su kanadski Francuzi vrlo ponosni.
Grad Quebec nije velik, broji svega 600 tisuća stanovnika, ali je prekrasan i jedan od rijetkih mjesta na drugoj strani “bare” u kojem se osjeća istinski europski duh. Tko god je prošetao maštovitim šetalištima, uskim kamenim ulicama u kojima promrzli slikari pokušavaju turistima “uvaliti” kičaste slike grada, osjetio opojan miris francuskog konjaka iz zamagljenih i smješnih restauranta, složit će se da je Quebec jedno od najromantičnijih mjesta u kojem čovjek jednostavno poželi nekoga držati za ruku. Opasan zidinama, stari dio (grad se sastoji od gornjeg i donjeg) jako podsjeća na Gornji grad u Zagrebu, pogotovo prigušeno osvjetljene ulice u kojima se intimna božična atmosfera može mirisati već u listopadu.
Quebec je daleko najljepši zimi, kada zapadne snijeg. Tada taj romantični i poetski duh najviše dolazi do izražaja, a dućani i galerijice poziraju za razglednice. Koliko u ulicama Zagreba ima kafića, toliko u Quebecu ima malih umjetničkih galerija koje su konstantno posjećene, a bohemi i slikari, kao predstavnici francuske kulture na kanadskom tlu tamo se zaista s razlogom osjećaju nadahnuto. Koliko se moglo primijetiti Quebečani ipak nisu toliko opsjednuti dolarima iako ih, kako kažu, ponosno troše u nemilim količinama i to većinom na dobru večeru i kapljicu francuskog vina, budući da se ne mogu pohvaliti svojim, što je i razumljivo u takvim vremenskim uvjetima. U proteklih pet godina tehnologija je Quebečanima omogućila i uzgoj vinograda, koji je do tada bio samo dalek san, obzirom na okrutne temperature koje kose taj kraj pa se tako njegovi stanovnici mogu pohvaliti s odličnom proizvodnjom Cyder vina, dok za kvalitetu ostalih moraju ipak pričekati još neko vrijeme.
Prosječna godišnja količina padalina (čitaj snijega) jest pet metara, i dok nisu usavršili sistem čišćenja Quebečani često tijekom zimskih dana nisu izlazili iz svojih kuća. Na području čitave regije najviše se prodaje slatki kukuruz, zatim sir kojeg su Quebečani nekada uvozili iz Francuske, a danas ga proizvode po francuskom receptu.
Čari “indijanskog ljeta“
U sklopu obilaska okolice grada posjetili smo i jedno eko selo u kojem se proizvode sirupi i čajevi od supstrata javorovog drveta i šećera, a taj recept su naravno, pokupili od Indijanaca. U tom obiteljskom selu pod nazivom Camp du bucheron posađeno je otprilike 1 500 javora, a za proizvodnju i izvoz režu se drveća stara namanje 50 godina, dok svako drvo živi najmanje 250 godina. U Quebecu se godišnje proizvodi oko 450 milijuna galona javorovog sirupa, od kojih 80 posto izvozi Kanada i 20 posto ostali dio Sjeverne Amerike. Javorov sirup je vrlo sladak i zasitan, ali je toliko zdrav da ga mogu koristiti i dijabetičari. Prirodne ljepote okolice Quebeca zaista su jedinstvene, naročito u listopadu kada podnožja planina i dvorišta luksuznih kuća krase šarene boje tzv. Indijanskog ljeta (Indian summer) ili europske kasne jeseni.
Miris opojnog indijanskog ljeta odveo nas je do otoka Orleansa, nedaleko od samoga grada koji je velik svega 13 milja i nazvan je po nekadašnjem vojvodi od Orleansa. Otok se sastoji od pet sela u kojem većinom žive poljoprivrednici, iako najveći dio otoka zauzimaju vikendice dobrostojećih odvjetničkih i doktorskih obitelji. Nekada su se preko glasovite i veličanstvene rijeke Sant Lawrence zimi gradili ledeni mostovi, da bi prvi pravi most bio sagraden 1935. godine. Iako je Quebečanima standard prilično visok, život na otoku skuplji je nego u gradu pa tako kuća bez zemlje na Orleansu kosta oko 200 tisuća kanadskih dolara, dok se u gradu Quebecu kuća iste veličine može kupiti za manje od 150 tisuća. Osim šarenila slatko uređenih vrtova i trijemova kakvi se još mogu vidjeti samo u filmovima koji prikazuju robovlasnički režim krajem 19. stoljeća, svaka kuća ima drukčiju, ali vrlo upečatljivu boju krova. Kada se, naime, temperatura spusti na minus 35 supnjeva i kuće zatrpa gusti snijeg, najbolji orijentir za siguran put kući jest boja krova. Trgovački brodovi koji zimi plove prema Montrealu imaju ugrađene posebne rezače leda koji se skuplja u trnutku kad prođe brod. Jedno od pet spomenutih sela Orleansa jest i Sant Petroville, poznato po najstarijem golf igralištu u Sjevernoj Americi. Nekada se to selo hvalilo s tri rupe, dok se danas u svakom manjem selu može naći golf teren. Kao što je i kod nas običaj, u Quebecu se vikendom odlazi na berbu gljiva, borovnica, jagoda i jabuka koje se sade vrlo nisko radi lakšeg sakupljanja, a poseban oblik relaksacije vikendašima predstavlja pecanje.
“Posebne povlastice” preostalim Indijancima
Nedaleko od samoga grada postoji još uvijek selo u kojem žive Indijanci, pod nazivom Village Hura. To selo, naime, nije tipičan indijanski rezervat, već mjesto u kojem se način života Indijanaca po ničemu, osim posebnim povlasticama koje su im dodijelile vlasti, ne razlikuje od ostatka Kanade. Svoju tradiciju i korijene ti Indijanci štuju samo tijekom većih proslava. Prema mišljenju Quebečana, Indijanci su itekako dobro tretirani, dobili su besplatnu zemlju, ne plaćaju porez od kojeg ostale stanovnike boli glava, imaju pravo glasovanja i besplatno školovanje. Na području grada ima svega pet posto nezaposlenih, a u čitavoj pokrajini desetak posto i to većinom ribara kojima posao ide sve teže. Prosječna primanja na podrucju Quebeca iznose otprilike 25 tisuća kanadskih dolara godišnje, od kojih porez iznosi 35 posto. Povlastice se Indijancima uvažavaju samo u okvirima rezervata i nemju niti jednog predstavnika u vladinim službenim institucijama, već se za njihova prava zalaže predstavnik kojeg sami biraju. Nekada se Indijanci nisu smjeli približiti bijelcima, nisu imali pravo školovanja ni glasa. Koliko god Quebečani to poricali, još uvijek se u odnosu bijelaca i Indijanaca može osjetiti degradacija, što se najbolje vidi prilikom ribarenja. Dok bijelac smije pecati koliko ga volja, Indijanac smije loviti ribu samo za svoje potrebe. U Quebecu postoji jedno sveučiliste, državne škole su besplatne, dok su privatne preuređene iz nekadašnjih sjemeništa. Školovanje je obvezno od 1940. godine, a do 1943. žene nisu imale pravo glasa ni školovanja. Danas žene isključivo zadržavaju svoja prezimena prilikom sklapanja braka pa tako dijete ima pravo biranja hoće li koristiti očevo ili majčino prezime. Prema riječima turističkih agenata koji vrebaju putničke brodove, Quebec u proteklih 50 godina ne pamti toliko slabo posječenost turista, što pripisuju posljedicama rata s Irakom i strahom od SARS-a, iako na tom području nije bilo nekih većih posljedica te popularne bolesti. Sami dokaz tome je i poluprazan najpoznatiji hotel Palace Royale, koji je do tada uvijek bio prebukiran.
Tko god se Quebečanima zamjerio u prošlosti ostavio je na njegovim stanovnicima neobrisive tragove. Njihov ponos i obrana časti osjeća se u svakom razgovoru, a njihov prkos najviše šteti njima samima. Koliko god čuvali europski duh u američkom tijelu, između ta dva kontinenta nalazi se ocean koji Quebec ostavlja u nemilosti američkog utjecaja ma koliko se njegovi stanovnici trudili biti Europljanima.