Što je vjenčanje dalo meni i mojoj obitelji?

Vjenčali smo se 1. juna 2009. 4 godine nakon službene registracije. Dugo smo išli na ovu odluku. Bilo je mnogo poteškoća, mnogo sumnji. Ali sada mogu uspoređivati ​​- prije i poslije. Što doista mijenja vjenčanje u obiteljskom životu. Pokazalo se puno.
Sjećam se tog dana vrlo dobro – nismo se pripremali toliko dugo i pažljivo – nije bilo restorana s gostima, nije bilo velike gozbe. Samo izlet brodom do Peterhofa. Foto i video snimanje, samo vjenčanje u katedrali Svetog Nikole u Sankt Peterburgu i čaj s kolačem s prijateljima kod kuće. I to nam je bilo dovoljno. Čak i više od.
Vrlo se dobro sjećam uzbuđenja koje je poraslo u trenutku kad je služba započela. Zbor je počeo pjevati, svećenik je izašao …. A onda je svaka riječ prodrla u samo srce. Sve sam to slušao i shvatio da povratka nema i da ga neće biti. Tog trenutka dajem pravi zavjet – biti ne samo suživot i majka zajedničke djece.
Zavjetujem se da ću biti supruga – napustiti sve ostalo i postati jedno tijelo sa svojim mužem. Biti zajedno u bogatstvu i siromaštvu, bolesti i zdravlju, sve dok se smrt ne rastavi (iako u službi nije bilo takvih riječi). Mali drhtaj prošao mi je tijelom. Pogledala sam u oči svog voljenog i shvatila da je i on zabrinut. Ali vidio sam i da mi ne treba druga osoba, drugi čovjek pored mene. Čak i ako nam je teško, čak i ako nema novca ili je dijete bolesno, čak i ako se psujemo i ne čujemo. Ovo mi je kum i spreman sam uvijek živjeti s njim.
I od tog trenutka u meni se puno toga promijenilo. Unutar mene. Vozila sam se autobusom kući (bilo je tako čudno!), Moj je suprug imao jednostavnu tortu u rukama, prijatelji su bili u blizini. Moju haljinu sašila je naša prijateljica, veo je ostao od vjenčanja. Bilo je to najbudžetnije vjenčanje u mom životu.😊Ali u meni je bio mir. Meni potpuno nepoznata, stvarna. Jer napokon sam se odlučio! Konačno i nepovratno sam ga izabrala za svog supruga. I smirila se.
Nakon toga bilo je svađa, i nesporazuma, i ogorčenja – bilo je puno stvari. Ali nije se pojavila misao: “Možda sam se prevario?” Nije se razmišljalo da nađem nekoga drugog, boljeg, idealnijeg. I moje se srce smirilo nakon pet godina bacanja i sumnjičenja.
A kad se srce smirilo, mnogo je postalo lakše. Postalo je lakše slušati i čuti. Kuhanje i čišćenje kuće. Pazi na dijete. Pokazalo se da je lakše roditi drugu – napokon je došao k nama – zvali smo ga cijelu godinu. Jednostavnije rješavanje problema. Jednostavnije za razvoj. I moj se suprug također osjećao bolje. Nove uspjehe počeo je postizati s mnogo manje truda. Počeo me češće maziti. Zaraditi više. Provodite više vremena s djecom. Pomozi mi više oko kuće.
Prošle su tri godine. I sad vidim da je to bila najispravnija odluka u mom životu. Najvjerniji koji su se puno promijenili.
Naravno, vjenčanje neće spasiti obitelj samo po sebi. Ako se za to ne pripremite, ako ne shvatite dubinu onoga što se događa. Ako ovaj izbor ne napravite unutra.
Ali u mom se životu ovaj dan puno promijenio. I jako volim ovaj dan 🙂 Zašto smo ga odabrali? To su naše čudne tradicije – prijaviti se matičaru prvog dana proljeća, vjenčati se prvog dana ljeta. To je simbolično.
A ja samo želim podijeliti ovu priču s vama, možda će i nekima od vas pomoći da poduzmu ovaj korak. Što nikad nije kasno za napraviti.
Olga Valyaeva