Zbogom krizo!

Samo lijeni ne govore o krizi, već misli onaj tko o njoj šuti. O njemu. Ljudi netremice bulje u televizore, očekuju dobre vijesti, ali uzalud. Nema dobrih vijesti, ili se oni brzo utapaju u oceanu iz nepoznatog razloga. U sve to brzo se uključimo emocionalno, svojim umom, svojom dušom. Ali izlazak iz ove zamke je težak. Skoro nemoguće. Zamahujemo ogromnim njihalom, koje nikako ne može zamrijeti. I mi sami postajemo njegove žrtve.

Nedavno sam sređivao stare fotografije, imamo ih puno. I zaustavljen u proljeće 2014. Bilo je to vrlo teško vrijeme za našu obitelj u svim pogledima: puno problema, bolesti, nesuglasica, svađa i još mnogo toga. Iako se nikada nikome nismo žalili zbog toga, tada je umrlo puno živčanih stanica, to je bila naša unutarnja najozbiljnija kriza. Ne volim se sjećati ovog razdoblja. Da budem iskren, ne sjećam se ni kako smo tada živjeli – na stroju sam postojao gotovo mjesec dana. Sjećam se gdje smo bili, sjećam se kako su djeca bila beskrajno bolesna, kako noću nisam mogla spavati od stresa, kako je to bilo zastrašujuće i tužno. I ne sjećam se ničega drugog iz tog razdoblja.

I tako gledam fotografije tog vremena (koje sam i sam radio na stroju) i zapanjen sam koliko je sreće u to vrijeme bilo!

Bila sam usredotočena na sve ove probleme i poteškoće, bila sam uronjena u njih do vrhova kose, nisam primijetila ništa drugo i puno sam radila poput robota.

A pored mene cijelo to vrijeme bilo je more radosti, čitav ocean. Naša voljena djeca odrastala su, mijenjala se i blistala od sreće. Luka iz tog razdoblja (a imao je šest mjeseci), unatoč zubima, lošem snu i bolesti, bucmastog je sunca s konstantnim osmijehom na licu. Danka se u tom trenutku nekako otvorila na poseban način, pogled mu je postao prodorno čist i svjež, a čak su i bolesti koje su mu dolazile bile dobre za njega, dovele su do ozbiljnog napretka. Općenito, na svim fotografijama Matvey je još uvijek takva beba, ali već toliko svjestan i velik, već možete vidjeti muškarca, iako s obrazima i vrlo šarmantnog, ali muškarca. Priroda, mjesta, ljudi – dogodilo se toliko nevjerojatnih stvari, iako to nisam mogao, nisam imao mentalne snage da se radujem svemu tome. Suprug, s kojim nam se u to doba nije bilo lako dogovoriti, čak je i tada ostao najbolji i najrealniji muškarac.

Dvije godine kasnije, shvatio sam da smo i tada, u tom “kriznom” trenutku, dobili istu količinu radosti i sreće odozgo, jednaku količinu čuda i darova.

Samo što ih tada nisam primijetio, oči su mi gledale u sasvim drugom smjeru. Činilo mi se da nema posebnih razloga za radost, da je sve jednolično loše, ali to je bila iluzija. Bilo je to kao da mi tamne naočale kriznog razmišljanja iskrivljuju percepciju stvarnosti.

I sad već cijelu godinu odasvud čujem ovu riječ: “kriza”. Opravdavaju se, krive ga, kriju se iza njih i žale se na njega. Toliko je teško, donijelo je toliko problema i briga. Pretvorio nas je u automatske bio-robote. I teško je živjeti, ali nemoguće je živjeti svjesno. Čujem je tu i tamo i vjerujem – i nama se dogodilo puno stvari. I 2015. je započela, sjećam se, ne tako radosno, puno strahova i briga. Pad rublje se nije riješio i dugo smo svako jutro pratili ovaj kurs. Podržavali su čitatelje koliko su mogli, iako to nije bilo lako. Čak sam o tome napisao i knjigu.

Kriza, kriza, kriza … I u ovom trenutku opet gledam svoju obitelj, djecu, supruga, naše prijatelje, roditelje i razmišljam. Zašto bi, dovraga, nečija politika i ekonomija trebale utjecati na to kako se osjećam, kako se odnosim prema obitelji i prijateljima? Zašto ću se vrag zbog nečijih igara i ambicija osjećati nesretno zbog takve sreće pored sebe? Zašto bi odnos nekih nepoznatih ljudi o kojima pišu novine trebao utjecati na moje unutarnje stanje? Zašto točno određuju količinu moje snage, nadahnuća? Tko su oni uopće?

Pa, ne, jedva čekate! Napravit ćeš to! Sviraj sve ovo bez mene. Prebolio sam to. Za mene osobno kriza je u tom trenutku završila. Kad sam pogledao u oči svoje djece i sjetio se da sam opet potrošio puno energije na pogrešnom mjestu i potrošio. I nije važno tko koga ne voli, tko je protiv koga prijatelj, koliko košta nafta i dolar te kakva predviđanja. To me više ne muči.

Moja predviđanja su moja obitelj, koju planiram osvetno voljeti, u odnose u koje ću ulagati bez straha, rizika i svega ostalog. Ovo je najbolje ulaganje u bilo kojem trenutku. Planiram nadopuniti emocionalni račun svakog člana naše obitelji i ne posuđivati ​​od sebe ili bilo koga od njih. Tijek zagrljaja i ljubavi uvijek će rasti i neće moći amortizirati, vjera i podrška, briga i nježnost – ovo je moj izbor.

Što god se ludilo događalo na svijetu, ja biram ljubav. I poboljšat ću ovaj svijet koliko god mogu – unutar vlastitog doma, pogotovo jer ne mogu utjecati na sve ostalo. Zašto se onda brinuti?

Ja sam žena, supruga sam i majka, srce sam obitelji, duša sam kuće. Stoga bi moja pažnja trebala ostati unutra, moje srce trebalo bi biti ovdje i sada, pored onih koji to istinski zaslužuju. Moja je dužnost i moj zadatak zatvoriti uši od vanjske buke i panike, tako da sve to ne ometa moju istinsku ljubav. Da svojom toplinom volite i zagrijavate one oko sebe.

Viktor Frankl je uspio ostati voljena i živahna osoba u koncentracijskom logoru, naši uvjeti nisu tako surovi, zar ne? Tako to možemo i mi ako to stvarno želimo. I što više žena svjesno odabere unutarnji život ljubavi umjesto brige o svjetskim problemima i preokretima, to će ovaj svijet postati bolji. Vjerujem u to.

Vjerujem u Gospodina, koji će se pobrinuti za mene i sve nas, ako mu se pruži takva prilika. Kad prestanemo mahnito veslati tamo gdje nam je netko rekao, možda ćemo ustanoviti da se sam tijek života puno bolje brine o nama, razumijevajući naše istinske potrebe.

Neka se umjesto riječi “kriza” koristi riječ “Gospodin”. Tada to nije zastrašujuće. Tada nema brige ili tjeskobe.

Tada shvatite da je vaša dužnost voljeti one koji su u blizini, svom snagom, unatoč krajoliku.

Kao što kažu u jednoj poslovici: „Ako je Bog s tobom, zašto se onda brineš? A ako on nije s vama, čemu se nadate? ”

Hvala svim ovim teškim vremenima na činjenici da je u ovim trenucima tako lako odvojiti istinito od lažnog, pronaći vlastitu sreću u sebi i biti sretan bez obzira na sve.

Hvala svim tim krizama i poremećajima što ste nam pomogli da brže dođemo k sebi i Bogu.

Za mene više nema krize. U našoj je obitelji ova riječ sada zabranjena. Kao i čitanje vijesti, gledanje televizije i razgovor o svemu tome.

Ja biram ljubav. Daje toliko snage i nadahnuća, kao da vam kamen pada s ramena, a ispada da možete letjeti kad vam padne ovaj balast.

A ti?

Olga Valyaeva

Novosti s bloga

Je li moguće vjenčati se jednom zauvijek? Većinu žena zanimaju 2 pitanja – “Kada ću

Okrutno smo prevareni

Okrutno smo prevareni, rekavši da da bismo imali novac, moramo raditi ono što donosi novac.