Popularno je mišljenje da videoigre stvaraju ovisnost i pretvaraju ljude u zombije s tupoglavim glavama. Ovu navodno pogrešnu predodžbu o videoigrama nastoji ispraviti ni manje ni više nego Federacija američkih znanstvenika.
Svi se slažu da će opetovano obavljanje neke stvari rezultirati gotovo savršenim zadatkom. Video igre po svojoj prirodi u velikoj mjeri uključuju ponavljanje. Učestalim igranjem igre dijete svladava tehnike i trikove kako bi pobijedilo u igri. Da biste pobijedili u videoigri, morate planirati i izraditi strategiju jer se gotovo sve igre temelje na priči misterija i iznenađenja. Kada dijete igra igru više puta, uči trikove i varke kako bi pobijedilo u igri metodom pokušaja i pogrešaka, ono usavršava svoje vještine analitičkog razmišljanja, obavljanja više zadataka istovremeno, izgradnje tima i rješavanja problema pod pritiskom. To su osobine koje svaki poslodavac traži od svojih budućih zaposlenika.
No, ne može se radovati što će mu igranje videoigara omogućiti dobar posao, jer nisu sve igrice tako pozitivno orijentirane. Osim nekoliko igara, sve ostale promoviraju nasilje i destrukciju. Osim toga, nijedna igra nije orijentirana na nastavni plan i program – ne podučavaju ništa o znanosti ili matematici ili bilo kojem drugom predmetu kao u školskom planu i programu. Dakle, vlada i industrija trebaju ulagati u projekte za razvoj igara koje su orijentirane na subjekte kao i na poboljšanje mekih vještina.
Među učiteljskim bratstvom postoji polovična podrška za korištenje videoigara kao pomoćnog sredstva u nastavi. Dok dvije trećine intervjuiranih učitelja za mišljenje smatra da bi videoigre dovele do “asocijalnog ponašanja”, velika većina vjeruje da razvijaju motoričke, kognitivne i misaone vještine te stječu specifična znanja. U školama je gotovo nemoguće posvetiti osobnu pozornost svakom od učenika i poučavanje prema njegovim vještinama učenja. Ali sada neki pedagozi vjeruju da igrice imaju potencijal za personalizaciju i omogućuju učenicima da uče vlastitim tempom. Razmišljajući o tome, nalazimo djecu kako satima zajedno sjede zalijepljena za računalom ili videoigricama, dok je učiteljima teško zadržati pažnju učenika punih 40 minuta. Dakle, jasno je da se vizualna privlačnost i proces interakcije mogu koristiti za bolji dobitak. Možda bi, da postoji video igra koja se temelji na lekciji, recimo povijesti, o životu Napoleona, djeca bolje upoznala francusku povijest.
Do sada postoji samo nekoliko komercijalnih igara koje se mogu koristiti u obrazovne svrhe. Svjetske vlade i industrija igara trebale bi financirati projekte koji pomažu u razvoju igara temeljenih na školskom kurikulumu. Korištenje softvera za podučavanje razlikuje se od korištenja igara. Video igre su tehnologija koja se ne može poželjeti ukloniti. Došlo je da ostane i guta gotovo sve vrijeme koje djeca imaju na pretek.
Doug Lowenstein, predsjednik Entertainment Software Association, kaže: “Bili bismo ludi da ne tražimo načine da iskoristimo interaktivne igre za podučavanje naše djece.” Don Blake, tehnološki analitičar za National Education Association, kaže da učitelji trebaju vidjeti igre kao način pomoći – a ne kao prijetnju!
Stručnjaci su se složili. Dakle, ovaj moćni medij treba pravilno iskoristiti i prospektivno koristiti, pomažući u odgajanju generacije koja se ističe u analitičkom razmišljanju, multitaskingu, izgradnji tima i rješavanju problema.