Tišinu ranog nedjeljnog poslijepodneva prekidali su tek nepravilni rzaji što su dopirali ispod sjenci dugačkog drvoreda lipa i hrastova. Slikoviti i njegovani pejsaž okruživao je krdo rasnih bijelih konja na ispaši od kojih će samo neki izvesti graciozne pokrete pred stotinama posjetitelja koji prekidaju njihov, mirom ispunjen dan. Bio je to još samo jedan običan dan za više od dvije stotine lipicanera koji u slovenskoj Lipici, kolijevci svojeg postojanja, žive više od 420 godina. Sjeverni su susjedi od kobilarne čistokrvnih konja uspjeli napraviti kvalitetan i skup turistički proizvod čiji su svakodnevni korisnici uglavnom – stranci.
Kolijevka čistokrvnih konja lipicanera, prva u svijetu, smještena je uz samu talijansko-slovensku granicu, u kraskom mediteranskom kraju. Jos 1580. godine, austrijski nadvojvoda Karlo, sin Ferdinanda I kupio je od tršćanskog nadbiskupa selo Lipicu i iste godine tamo doveo veći broj španjolskih pastuha i kobila kako bi opskrbio kvalitetnom pasminom tadašnju Španjolsku jahaču školu smještenu u Beču. Križanjem andaluzijskih konja sa lokalnim kraškim konjima koji su služili kočijašima rođen je Lipicaner, bijeli ljepotan sa nezapamćeno gracioznim hodom.
Posjed je proširen idućeg stoljeća, a s njim je rastao i broj matičnih kobila. Nije teško zaključiti zašto je nadvojvoda Karlo odabrao bas Lipicu za okolinu u kojem će rasti i razvijati se dvorski konji. Male lipe (lipica), danas su stoljetna stabla koja mogu ispričati priču o generacijama bijelih rasnih konja. Idućih se godina na nekoliko mjesta u Habsburškoj Monarhiji otvaraju takodjer dvorske farme za uzgoj rasnih konja; u Hrvatskoj na Jankovićevu dobru u Podravini (Suhopolju), a kasnije u Сkovu i Lipiku.
Naime, Andrija Jankovic-Bezan jedan je od pionira uzgoja lipicanerske pasmine u Hrvatskoj. Uzgajajući španjolske i napuljske konje te lipicanske pastuhe stvorio je specifičnu liniju hrvatskog lipicanera pod imenom Tulipan. Kasniji razvoj hrvatske lipicanerske gojidbe veze se uz ergelu đakovačke biskupije koja je vrhunski domet dostignula 1930 godina zahvaljujući vrsnom i znalačkom radu dr. Miroslava Steinhausza za cijeg je rada hrvatska lipicanska pasmina slovila za najbolju u svijetu. U prilog tome zasigurno ide i činjenica da su još sredinom 19. stoljeća lipicaneri sustavno korišteni za priplod u svim hrvatskim krajevima pod vlašću Habsburške Monarhije. Ne treba posebno isticati kako se smatra da su lipicaneri imali izrazito važnu povijesnu ulogu u vojnom, veleposjedničkom i narodnom životu. Čini se da je i pastuh na kojem sjedi ban Jelačić na glavnom zagrebačkom trgu napravljen po uzoru na lipicanersku pasminu.
Danas hrvatske gojidbe lipicanera gotovo da nema i svedena je na jedinu čitavu postojeću ergelu u Đakovu (koja se može zahvaliti svojedobnoj evakuaciji ergele iz Podravine za vrijeme Napoleonovih napada) i pojedinačne pokušaje privatnih poduzetnika. Konji lipicanerske pasmine koji trenutno postoje u Hrvatskoj i dalje su elegantni, visoki i skladni, ali prema mišljenju stručnjaka ne toliko kvalitetni kao 1930 ih godina. Naime, snažna barokna građa svojstvena lipicanerima danas je zamjenjena izgledom lakšeg sportskog konja. Razlog tomu moguće je naći u izrazito nepovoljnim ekonomskim okolnostima nakon Drugog svjetskog rata i prodajom najboljih pastuha u inozemstvu. Ne treba ovom prilikom zaboraviti i na poznatu lipičku ergelu koja se, uništena i oduzeta u prošlom ratu i dalje velikim dijelom nalazi na području susjedne Republike Srbije i Crne Gore. Njihov povratak u Hrvatsku i dalje je neizvjestan, i nalazi se na pregovaračkim listama izmedju dvija država.
Farma Lipicanera (na slovenskom jeziku kobilarna) bila je u vlasništvu dvorske škole jahanja u Beču sve do kraja Drugog svjetskog rata kad je presla u ruke Italiji. Konji su tom prilikom premješteni u Madžarsku te je prijelaz iz mediteranske klime kraškog kraja u tamošnju kontinentalnu hladniju klimu uzeo danak u životima tih izuzetno otpornih konja koji žive i do trideset godina. Tijekom rata bili su premještani i u Česku te Italiju da bi 1947. godine ostalo živih tek njih jedanaest. Danas, na farmi u Lipici, jednoj od devet takvih na svijetu, ali jedinstvenoj po tome sto je prva, nalazi se 220 primjeraka lipicanerske pasmine. No, kako znamo, uzgaja ih se i u Hrvatskoj, Madžarskoj, Italiji, Slovačkoj, Austriji pa čak i u Americi (Illinois).
Iako u svijetu danas postoji čak devet farmi lipicanerskih konja koje međusobno nerijetko posvajaju zaslugu u održavanju i njegovanju pasmine, i u Lipici će vam na pitanja postoji li razlika izmedju lipicanera na različitim farmama odgovor biti negativan. No, razlike, naravno postoje. Tako su npr. pasmine iz Đakova, Lipika i Madžarske znatno veće i krupnije od onih u Lipici ili Austriji. Ipak, naglasit će vam koliko je važno da su prvi lipicaneri stvoreni upravo na posjedu gdje danas, u sjenki lipa i nepomućenoj tišini, ti bijeli ljepotani gracioznog hoda mirno pasu i dozvoljavaju da budu njegovani…