U rimsko doba, car Neron je volio gledati borbe gladijatora kroz smaragde, kako bi izbjegao da mu sunce uđe u oči. Vjerojatno je da su ljudi u drugim vremenskim razdobljima prije izuma sunčanih naočala također mogli stavljati različite materijale preko lica kako bi zaštitili svoje oči od sjaja sunca, ali postoji malo dokaza za to sve do 12. stoljeća.
12. stoljeće je vrijeme kada su sunčane naočale ispravno izumljene, u Kini. Koristili su leće izrađene od nesavršenog kvarca kako bi blokirale sunčevu svjetlost i primitivne okvire kako bi ih držale uz lice nositelja. Ove sunčane naočale nisu štitile od štetnih UV zraka niti su pomogle svom nositelju da bolje vidi (zapravo, jako su otežavale gledanje), ali su pružale olakšanje od toga da im jarko sunce stalno sja u oči. Imali su ih samo bogati, ali su im nalazili brojne namjene – kineski vladari i suci, na primjer, otkrili su da mogu koristiti sunčane naočale kako bi sakrili izraz svog lica kada razgovaraju s nekim, dopuštajući im da izgledaju emocionalno odvojeni od situacije.
Ipak, tek u 20. stoljeću sunčane naočale su dobile pravi značaj, jer su ih holivudske zvijezde počele nositi kako bi zaštitile oči od jakih studijskih svjetala. Do 1929., poduzetnik po imenu Sam Foster stavio je sunčane naočale u masovnu proizvodnju u Americi, i bavio se velikom trgovinom kroz svoju tvrtku Foster Grant iz Atlantic Cityja. Godine 1936. izumljeni su polaroidni filtri, koji su naočalama po prvi put omogućili zaštitu od UV zraka i učinili ih poželjnim predmetom iz zdravstvenih razloga, kao i iz razloga mode i udobnosti – korisno u Drugom svjetskom ratu, kada su se vojnici morali boriti u francuskom ljetu. Od tada je bilo malo razvoja sunčanih naočala, s osnovnom znanošću i materijalima koji su ostali uglavnom isti zadnjih sedamdeset godina – ali, kao i drugi korisni izumi tog razdoblja, i dalje su u velikoj prodaji.