Biti mama nije samo rađanje

Biti mama nije samo rađanje, mogu puno toga razumjeti i prihvatiti u životima drugih ljudi. Svatko donosi vlastiti izbor – netko vara, netko se razvodi, netko beskrajno izdržava. Uglavnom, sve je to izbor osobe koja je unutar situacije. Odrasla osoba koja, možda, nije sazrela u duši. Stoga to mogu mirno gledati – sa suosjećanjem.
Ali ne mogu zanemariti dječju bol. Ne mogu, to je ono što me okreće iznutra. Kad se čini da odrasli osakaćuju dječji život na različite sofisticirane načine … Imajući gotovo neograničenu snagu, ogroman broj alata. Ne mogu to mirno gledati. To je zločin.
I znate, najgore od svega, kao i za mene, nisu obitelji u kojima postoji nasilje – tamo je sve transparentno i razumljivo. Razne vlasti rade s njima, djeca su oduzeta i, nažalost, ostaju tragovi takvog nasilja.
Ali postoje obitelji u kojima je majka poput snježne kraljice, koja ne daje toplinu. Čini se da postoji, ali nije. Ona ne grli djecu, ne pomaže im da se riješe emocija, ne cijeni, ne grije. Ona se hrani, oblači i to vam je dovoljno … Ona mora obaviti važnije stvari, a vi naglašavate, već vam je dosadila. Umorni čim ste se rodili – sada ona čeka da odrastete.
Formalno, mama jest i čini sve kako treba, nećete naći zamjerke. Ali u stvarnosti su ta djeca usamljena. Zadavljena majčinom ravnodušnošću. Kao nepotrebne dosadne igračke. Kako će odrasti? Koliko je boli u njihovim srcima?
Da, sve je to s razlogom, sama majka puna je trauma koje je vode … Ali, dovraga, odrasla si osoba! Idi i ozdravi! Otvorite svoju zatvorenu srčanu čakru. Odmrzavanje! Rodili ste dijete, za njega ste odgovorni ne samo fizički. Ne zadajte mu vlastite ozljede u cijelosti. Potrudite se! Ne tražite izgovore za sebe! ..
Ne mogu vidjeti oči ove djece, neželjene, nevoljene, usamljene. Poput malih vučića gladnih ljubavi. Ponekad vidim i u potpunim i prosperitetnim obiteljima. Ni ne misle da ih se može voljeti. Samo tako. Da se možeš brinuti o njima. Da su vrijedni ljubavi jednostavno zato što jesu.
Njihova su srca svake godine sve tvrđa. Djevojke same postaju takve snježne kraljice koje će traumu prenijeti dalje. Kakvi će muževi i očevi postati takvi dječaci? Prekrasna otvorena srca pouzdane i čiste djece svake se godine sve više zatvaraju … Tada mogu otići psihoterapeutu i dugi niz godina bolno pokušavati shvatiti – zašto ih je majka toliko mrzila? Ali većina neće uspjeti … Živjet će ovako i nastaviti ovu traumu.
Ravnodušnost je najgora stvar. Ravnodušnost uništava u njoj sve lagano, toplo i živo. Ravnodušnost osakaćuje duše gore od pojasa.
I čini mi se da mama ima pravo na različite emocije. Ali ne i ravnodušnost. Nemamo pravo uništavati one koje nam je Gospodin povjerio.
Kad govorim o ovome, vi mi pišete o svojim majkama. Upoznat ćete sebe i svoju povijest, svoje traume i iskustva. Ali želio bih preusmjeriti fokus s naših vlastitih trauma iz djetinjstva i govoriti odraslo. O tome kako s vama odgajamo djecu.
Većina roditelja nije svjesna traga koji će ostaviti na živote svoje djece. Da, svaki od njih imat će što reći terapeutu. Da, svatko od nas radi sve takve stvari zbog svojih ozljeda … Ali je li to razlog da živimo na stroju i nasumično? Mene su tukli i tuku me? Nisam bio voljen i ne volim? Nisu mi dali, a ja neću dati?
Jeste li znali da će vaša djeca čitav život razgovarati sa sobom u vašem glasu u glavi? Pa čak i ako prođu tečaj terapije, svejedno će vaša “budala” ili “idiot” u njima pasti u nesvijest. Stalno. Je li to razlog za praćenje vašeg govora i ocjena?
Jeste li znali da je vaša briga za vaše mentalno i emocionalno zdravlje kako ne biste nastavili sa svim tim. Tvoja je mama bila hladna i rezervirana. Ne možete promijeniti ovu činjenicu. Ali možete izliječiti svoje srce – i rastopiti ga za svoju djecu. Zbog vaše djece. Biti drugačija mama. Živ. To se neće dogoditi samo od sebe, neće se probuditi.
Kao odrasli, moramo se prestati opravdavati traumama iz djetinjstva i postati istinski odrasli. Bila sam tako povrijeđena i zato jesam. Prestanite se pravdati! Ne može biti „jer“. Bolesti duše moraju se izliječiti. I ne “kriva je mama”. Pronašli problem – riješili ga. Ako svoje pritužbe samo nosimo poput dragog kamenja, kakav život i zašto živimo?
Nisam blizu opravdavanja sebe kao roditelja kroz karmu djeteta – kažu, znalo je kome ide, zasigurno mu je takva majka trebala. Niste kamen, možete se promijeniti. Za onoga koga voliš. Možete učiniti mnogo više nego što mislite. Vi ste odrasla osoba.
Nisi ti kriv, nisu tvoji roditelji krivi. Ali svatko od vas odgovoran je za ono što čini. Hladne mame puno češće ostaju same. Ovo je žetva zasađenog sjemena. I ne može biti opravdanja za sebe. Prikladno je, ali besmisleno.
Nema konačne točke u zacjeljivanju duše – češće nego ne, cijeli život uklanjamo sloj po sloj, kao u kupusu.
A djeca pomažu – pokazuju, pogoršavaju. Je li moguće u majčinstvo ući potpuno adekvatno i izliječeno? Ne. Ali morate biti spremni ući u svoju bol i izliječiti je. Svaki dan. Za ljubav.
Nemamo pravo biti ravnodušni. Nema prava na zatvoreno srce. Nemate pravo čuvati svoje ozljede kao blago.
Olga Valyaeva