Kako mužu objasniti da treba biti više s obitelji i da se ne ljuti na plač bebe?

S mužem sam skoro šest godina u braku. Prije osam mjeseci nam je na svijet stigla beba koju smo željeli i planirali.
Već i u samoj trudnoći su se javljali mali problemi jer je on izlazio da društvom i pio, ja naravno nisam više bila u tom svijetu jer sam bila trudna. Provodila sam više vremena u kući, radila mirnije stvari i provodila više vremena u prirodi.
Naravno, mislili smo da će se situacija promijeniti dolaskom bebe, da ćemo više vremena provoditi zajedno i da ćemo biti fokusirani na bebu. Međutim moj život se totalno promijenio, njegov nije. Još uvijek radi iste stvari.
Mnogo vremena provodi na poslu. Nakon posla druženje pa prijateljima umjesto da bi bio sa nama. Njegov izgovor je da mu treba nakon napornog dana da se opusti malo sa društvom. I ja to u nekako i razumijem, ali u granicama normale. On te granice nema, svaki dan bi radio isto.
Mnogo puta smo se svađali oko toga i zadnji put sam rekla da je dosta i da ne želim više tako živjeti. Rekao da je razumije i da će se potruditi promijeniti. I evo već mjesec dana funkcionira, ne pije više nakon posla sa prijateljima. I ako se vidi sa njima to je na kratko. Još uvijek mnogo vremena provodi na poslu i ja nemam ništa protiv toga, ali želim da vrijeme koje provodimo zajedno bude kvalitetno.
Mi se vidimo ujutro pola sata i popijemo kavu te on tada vidi svoju bebu. Kada dođe navečer oko devet sati beba već spava. Preostaje nam samo vikend kada smo zajedno. Tu nastane problem jer on nije navikao na bebu i nervira ga kada plače. Ne zna kako da ga utješi, postane nervozan ili se čak izdere na bebu, u smislu kao što plače nije mu ništa.
Pokušavam mu objasniti kako to funkcionira sa bebom, ali on kao da nema strpljenja za to ili jednostavno ne želi. Zadnji put sam trebala u trgovinu i rekao je nije problem čuvat će ga. Nije me bila pola sata i kada sam došla katastrofa, rekla mi da je to zadnji put, mali je valjda plakao, nije znao kako da ga umiri i zaigra.
Odmah je postao nervozan i izgovorio grozne stvari. Naravno bila sam ljuta zbog takvog ponašanja i prebacivanje krivice na bebu od pola godine. Drugi dan se je ispričao i rekao da mu je žao zbog takve reakcije, razumije da je razlog to sto ne provode dosta vremena zajedno. Ja ne znam sta da mislim, on je u jednom trenutku najbolji čovjek, otac na svijetu i drugom trenutku je najgori.
Da li će se to ikad promijeniti? Ne želim da se takve scene dešavaju, pogotovo ne sa bebom. On mi govori da želi da se mijenja, bude bolji i da se uči. Ja ne znam da li ja negdje griješim u našem odnosu, kako da mu pomognem da se više poveže sa bebom te da ga ne nervira njegov plač. Kako da se postavim u takvim situacijama. Pokušavam biti empatična te razumjeti zašto je to tako.
Vaš suprug je često odsutan i nije imao priliku povezati se s bebom. Ne znam kako vam izgledaju vikendi? S obzirom da suprug pokazuje želju da ući i mijenja se pokušajte ga maksimalno uključiti u odgoj djeteta na način da se družite svi troje u vrijeme kada je to izvedivo kako bi i on naučio na koji način utješiti dijete kada plaće i naučio o potrebnoj brizi, igranju s djetetom i sl. Također je bitno da vjeruje u svoj kapacitet i mogućnost brige za dijete jer ako se on osjeća nesigurno i uzrujano dijete će na isti način reagirati na njega. Vi možete biti medijator netko tko mu pokazuje na kakav način adekvatno brinuti za dijete ali on je taj koji mora ostvariti kontakt i doživjeti to dijete kao radost ne samo brigu.
Pa ti imaj dijete. Najteži posao na svijetu.
Još ako imaš ovakvog partnera. Nažalost, točno mogu zamisliti ovu situaciju, ne u smislu rađanja, nego sam se nagledala situacije gdje je muška osoba izjavila da je odlučio ne imati dijete, a onda im se s vremenom dogodilo i treće. Uglavnom, mogu zamisliti tu situaciju i svakodnevnu nervozu i majku koja praktički sve radi sama. I takvih situacija je milion, ma i više.
I nikad takvo što ne bih htjela. Bolje imati psa, pa bar znaš da ga neće biti muka podignuti. U slučaju da je nekom ovo okidač, to je moje mišljenje. Sretno svima s djecom u svakom slučaju.
Muškarci se nekada jednostavno kasnije povežu s bebom, pogotovo kad je tako rijetko doma. Ne opravdavam njegovo ponašanje, ali ne kažem ni da će takav biti uvijek niti da će biti loš otac ubuduće. Ako smatrate da je on iskren kad kaže da se želi promijeniti skupa ćete morati raditi na tome. On se mora naučiti smiriti kraj bebe dok ona plače. Bebe osjete nervozu. Probajte mu smireno objasniti da je i vama teško, ali to početno razdoblje prilagodbe je svakome teško i to će proći. Ne vrijedi upropastiti brak u tom procesu. Pogotovo ne ako ste toliko dugo željeli to dijete. Dijete treba biti izvor zajedničke sreće, nemojte to zaboraviti u teškim trenucima. Ako ništa drugo, potražite zajedničko savjetovanje.
Nije Vam lako, partner vam je nezrela osoba. Dijete je htio, ali po svemu sudeći možda ipak nije bio spreman za njega. To što je on verbalno spreman mijenjati se, nije dovoljno. Nazovite najbliži obiteljski centar i rezervirajte termin za oboje. Roditeljstvo se uči, a postoje stručnjaci koji mogu poraditi s njim na njegovim vještinama i pomoći vam da profunkcionirate kao tim. Pod uvjetom da on to doista želi. Ne samo deklarativno. Sretno!
I gospođa radi. Cijeli dan s malom bebom je rad i ljubav i umor i sve što ne možemo zamisliti. Moj muž radi, ja radim, oboje radimo i kod kuće. Ne, ne stignemo sve i nekad ne znam koji je dan. Al prođe. To je život, ako se ne varam zajednički. Nisam u istoj situaciji pa ne želim ulaziti u detalje. Taj dio do godine dana treba pregurati, ali zajedno. Kako? Svatko najbolje poznaje svoje okruženje i mogućnosti.
Ako imate strpljenja, dajte mu vremena, možda nauči uz vas biti dobar otac. Možda da za početak dolazi ranije kući, i da od Vas uči kako se ophoditi s bebom. Ako bude imalo iskrene volje s njegove strane, bliskost s djetetom će ga natjerati da smanji egoizam i da poželi biti bolji. Trebat će puno ljubavi, ali možete Vi to!
Bogme, nije ti lako, a bojim se i da neće biti. Moj dojam je da njega nešto muči, bježi. To s poslom je isto škakljivo, može se ponekad dogoditi, ali ostajati do 21h, nije normalno i tu nešto smrdi. Ja mislim da ne griješiš nigdje, tako mi zvuči.
žao mi je što nemate podršku supruga koji očito ne dijeli vaše poglede na zajedništvo u braku i odgoj djeteta. Nažalost mislim da je on neke simptome nervoze vjerojatno pokazivao i prije braka samo što ste zaljubljena prelazila preko toga vjerujući da će ga vaša ljubav brak djeca promijeniti. No to se uglavnom rijetko desi jer ako on sam ne shvaća problem, da mora poraditi na sebi i ako se iste stvari stalno ponavljaju iako mu vi ukazujete na to da želite da se više uključi u zajednički provedeno vrijeme sa vama i djetetom onda će i dalje dolaziti do trzavica koje ce nažalost vremenom prerasti u veće sukobe u kojima ćete vi biti nezahvalna žena koja stalno nešto traži prigovara. Normalno je da i on i vi povremeno izađete sa prijateljima prijateljicama ali isto tako je normalna želja da se slobodno vrijeme provede sa obitelji.
Nije normalno izderavanje na bebu i vas. I tu ga nemojte opravdavati zaposlenošću. Puno je muškaraca koji rade po cijele dane a opet jedva čekaju provoditi vrijeme sa obitelji. Ne podcjenjujte sebe. Ne znam koliko vrijede svi ti razgovori ako ne postoji iskrena želja za promjenom kod vašeg supruga. Biti suprug partner otac biti podrška biti tu ili ne biti je samo njegov izbor. Nadam se da ce poželjeti početi raditi na sebi.
Meni je u cijeloj priči zanimljivo vaše pitanje gdje vi griješite? Pa ja bi rekla u dijelu gdje ga opravdavate jer opravdanja za takvo ponašanje nema. Dijete nije samo vaše već zajedničko. Odgajanje djece je najteži posao koji postoji i trebao bi biti vise cijenjen, a ne da se obezvrjeđuje u smislu da vi doma odmarate dok on jadan cijeli dan radi. I onda još nakon cjelodnevnog rada mora s društvom na cugu za opuštanje. Pa da i stvarno radi 12 h dnevno i da je normalan bježao bi doma s posla ulovit koji sat s bebom, da se poveže kroz igru i čuvanje, a vama malo olakša.
Vi ste s bebom cijele dane i vama treba malo odmora jer psihički biti vezan s nekim 24 sata dnevno nije lako. Kako god bebe bile divne i krasne, slatke i sve drugo naj. Imate previše razumijevanja ili si mažete oči jer dolazak djeteta je trebao biti promjena za oboje, a ne samo vas. Zao mi je no dokle god se nastavite hvatati za mrvice ništa se neće promijeniti.
Previše mu popuštate jer ste dobra ali pazite da ne pregorite od svega. Izađite i vi s prijateljicama ili sama, odite kod svojih za vikend, dajte sebi oduška. On je infantilan i sebičan.
Kao i većina muškaraca samo žene neće priznati. Postavljajte mu granice i odite skupa na bračno savjetovanje, ako on neće odite sama.
Najlakše je davati savjete drugima i reći ostavi ga. Ne, ne trebaš svog supruga i oca svog djeteta ostaviti, već radite na vašim greškama, manama, nedostacima Jer ih i ti sigurno imaš. Zar misliš da će tebi i djetetu neki drugi biti bolji? Ljubav i strpljenje čine čuda i zato, radite oboje da vaše dijete ne postane siroče koje će rasti bez vlastitog oca. Ne slušaj svačije savjete, jer nitko nije u tvojoj koži, braku i situaciji.