Zvjezdani avangardni saksofonist Johna Coltrane postao je nakon svoje smrti 1967. legenda jazza čijoj su važnosti ravni jedino Louis Armstrong i Charlie Parker. Kao instrumentalist, Coltrane im je u tehničkom i imaginativnom smislu bio ravan, a kao kompozitor nadmašivao je obojicu. U komponiranju se isticao zadivljujućim brojem formi – blues, balade, duhovne pjesme, rapsodije, elegije, suite, slobodne forme i mješavine raznih kultura. Svojim sljedbenicima u ostavštinu je dao prije svega trajnu potrebu za traženjem i glazbenim lutanjem prema vlastitom ispunjenju.
Oživljavanje sopran-saksofona
John Coltrane je široj publici postao poznat 1955., kada je počeo svirati u danas legendarnom kvintetu Milesa Davisa te su ga odmah prepoznali kao originalnog ili pak čudaka. U travnju 1957. Coltrane je otišao ili su ga otpustili (istina je ostala nepoznata), i to ne zbog sklonosti stilističkom ekstremizmu nego zbog ovisnosti o heroinu i alkoholu, problemu s kojim se suočio već te iste godine. Kontroverznost je počivala ne samo u njegovim harmonijskim eksperimentima, na koje je u početku najjači utjecaj imao Dexter Gordon, nego u brzini sviranja te naglom prekidanju fraza.
Sve su se te karakteristike još pojačale 1957. za vrijeme višemjesečne suradnje s Theloniusom Monkom, nakon čega se ponovno pridružio Davisu, koji je tada eksperimentirao skraćivanjem akorda te se potpuno posvetio onome što Ira Gitler u Down Beat zove zvučnom plohom. Ta tehnika velike brzine, kojoj kao da je svrha učiniti note neodoljivima, izgleda kao neki nusprodukt Coltraneovih harmonijskih istraživanja. Coltrane je govorio o sviranju istog akorda tri ili četiri puta različito unutar jednog takta, ili o preklapanju akorda prije promjene, nagovještavajući daljnja istraživanja gornjih harmonijskih intervala koja su otpočeli Charlie Parker i booperi. Nastojeći oblikovati toliko mnogo harmonijskih varijanti prije izmjene, Coltrane je nužno bio doveden do neprirodne brzine, ponekad i do asimetrične podjele takta.
Tek je nakon drugog napuštanja Davisa (1960.) do punog izražaja došla Coltraneova kreativna i izvođačka snaga. Njegovo prvo snimanje nakon raskida rezultiralo je s My Favorite Things, zadivljujućom četrnaestminutnom reinterpretacijom koja je potresla jazz fanove svojim orijentalnim modalizmom. Tu je Coltrane oživio sopran-saksofon, čime je potaknuo generaciju mladih glazbenika da istražuju taj instrument. To je djelo ostalo Coltraneov zaštititni znak sve do njegove smrti, unatoč bizarnim stilskim metamorfozama u sljedećih pet i pol godina.
Putovanje protiv struje
Godinu dana kasnije Coltrane je započeo snimanje dugačkog studijskoga komada Africa/Brass. Taj veliki band-eksperiment jednim je dijelom bio proširenje njegovih ranijih modalnih eksperimentacija s Davisom. Modalni stil nadomjestio je akordsku progresiju kao temelj za improvizacije, uz sporiji harmonijski ritam i dijelove intervala koji su samo ponekad korespondirali s tradicionalnim dur i mol ljestvicama. Jednako kao što su njegova produžena sola bila uzor rock gitaristima, tako je i zadivljujuća raznovrsnost koju Coltrane pokazuje na ovom albumu utjecala na razvoj minimalizma.
Od samog početka, a posebno od uvodnih nota Coltraneova sola, Africa je zvučni ekvivalent putovanja protiv struje. Elementarna snaga njegova poliritmičkog modalizma bila je nepoznata dotadašnjoj popularnoj glazbi. Coltrane je eksperimentirao s dva basista, a kasnije je koristio različite latinoameričke i afričke udaraljke te – nevjerojatno – dvojicu bubnjara. To je ujedno bila kulminacija Coltraneove potrage za ritmičkim ekvivalentom za beskrajnu širinu vizionarskog doživljaja. Obično je preuzimao dugačka sola praćen samo bubnjarom – solo saksofon nasuprot bubnjeva bila je Coltraneova koncepcija gole glazbe, usamljenog zvuka koji plače – ne u divljini, već negdje u prvobitnom kaosu. Njegova glazba ne evocira samo džunglu, već i sve ono što je postojalo prije nje.
Posvećenost religiji
Coltraneova spiritualistička razmatranja dovela su ga do proučavanja indijske glazbe, čiji su neki elementi prisutni već i na albumu Africa/Brass, a još i više na albumu Impressions pod nazivom India, snimljenom u studenom 1961. Istog je mjeseca nastao i Spiritual, komad koji je jasno pokazao da Coltrane namjerava uzdići jazz iz salona do nebesa. Njegovi istočni utjecaji bili su glavni usmjerivači fuzije Istok – Zapad u jazzu i rocku kasnih šezdesetih, a i kasnije.
Korištenje jazza kao molitve i meditacije također je vidljivo u Alabami, elegiji za žrtve miniranja crkve u Birminghamu 1963. Ovdje, kao i u ranoj verziji njegove najčuvenije balade Naima, Coltrane je oskudan u frazama kao što je tmuran u tonovima. Takvi tonovi, koje su mnogi kritizirali kao preoštre i emocionalno osiromašene, neodvojivi su od Coltraneovih shvaćanja prema kojima se osjećaj apsolutne čistoće može dobiti kroz odsutnost sentimentalnosti. Umjesto raskoši, on radije bira jasnoću i prodornost.
Coltraneova posvećenost religiji, koja je poput njegove glazbe učinila od njega uzor, pogotovo, ali ne i isključivo, među mladim crncima, najjasnije je izražena na albumu A Love Supreme. Album se pojavio početkom 1965., na oduševljenje publike i kritičara te se smatra Coltraneovim remek-djelom. Ipak, on je u stilističkom pogledu sinteza svega, jer njegov modalizam i stil podsjećaju na Spiritual i Indiju, kao i na jednostavno razumljiv lirizam s njegova prethodnog albuma Crescent.
Meditations, snimljen godinu nakon A Love Supreme, najbolja je kreacija kasnog, a možda i ukupnog Coltranea. On možda nikad neće biti tako pristupačan kao A Love Supreme, ali je znatno više revolucionaran i vrijedan divljenja. Meditations je uspio ne samo zbog transcendentalne snage koju dijeli s A Love Supreme nego i zbog jasnoga kontrasta između šamanističke mahnitosti Coltranea i tenora Pharoah Sandersa na početku The Father and the Son and the Holy Ghost. Ništa što je došlo nakon Meditations nije ga dostiglo ni u strukturalnoj kompleksnosti ni u profinjenosti.
Spas duše
To je možda ono što nedostaje glazbi iz Coltraneova posljednjeg razdoblja. Sve su pjesme postale međusobno zamjenjive, a u njima nema više nikakve potrage. Jedina omiljena tema koju sada izvodi spas je duše. To može biti njihova slava, ali i njihovo ograničenje. Ovo posljednje sve je očitije u neinspirativnom nadmetanju tzv. Coltraneove mašine, koja slijedi posljednje stope svoga gospodara, a također i u tadašnjem napuštanju slobodnog jazza kao beživotnoga konca kako glavne struje, tako i eksperimentalnog jazza.
Posljednji album koji je Coltrane snimio bio je Expression u veljači i ožujku 1967. Album posjeduje auru sumraka, limba, posebno u komadu To Be. Šesnaest nemetričkih minuta ovoga komada, na čiji bi se naslov odmah mogao dodati i drugi dio Hamletova pitanja, jednako je tajanstven kao i druga glazba. Najizrazitija značajka albuma osjećaj je potrošenosti, koji se vidi u odsutnosti razvojne strukture te u više prividnim nego stvarno propulsivnim linijama koje prožimaju djelo. Kod Coltranea je oduvijek postojala tenzija između čiste virtuoznosti njegovih produženih fraza i snažno uzdržanog krika ili izražajnih stranki nakon toga. Krikova i uzdisaja ima i na albumu Expression, ali oni su uklopljeni u teško postignutu jednostavnost koja prevladava albumom – lirizam ne od one jedne esencijalne linije koju je tražio sedam godina ranije, a nikad nije pronašao, nego od one koja je stvorena u hrabroj rezignaciji. Coltrane ovdje kao da sugerira da glazba izvire iz stanja tišine.
Kako poboljšati nizak kreditni rezultat
Imate li nizak kreditni rezultat? Ako je vaš kreditni rezultat ispod 700, možda se ne kvalificirate za neke od najboljih kamatnih stopa na kreditne kartice,