Nino Zubčević

Zvjezdani avangardni saksofonist Johna Coltrane postao je nakon svoje smrti 1967. legenda jazza čijoj su važnosti ravni jedino Louis Armstrong i Charlie Parker. Kao instrumentalist, Coltrane im je u tehničkom i imaginativnom smislu bio ravan, a kao kompozitor nadmašivao je obojicu. U komponiranju se isticao zadivljujućim brojem formi – blues, balade, duhovne pjesme, rapsodije, elegije, suite, slobodne forme i mješavine raznih kultura. Svojim sljedbenicima u ostavštinu je dao prije svega trajnu potrebu za traženjem i glazbenim lutanjem prema vlastitom ispunjenju.

Oživljavanje sopran-saksofona

John Coltrane je široj publici postao poznat 1955., kada je počeo svirati u danas legendarnom kvintetu Milesa Davisa te su ga odmah prepoznali kao originalnog ili pak čudaka. U travnju 1957. Coltrane je otišao ili su ga otpustili (istina je ostala nepoznata), i to ne zbog sklonosti stilističkom ekstremizmu nego zbog ovisnosti o heroinu i alkoholu, problemu s kojim se suočio već te iste godine. Kontroverznost je počivala ne samo u njegovim harmonijskim eksperimentima, na koje je u početku najjači utjecaj imao Dexter Gordon, nego u brzini sviranja te naglom prekidanju fraza.

Sve su se te karakteristike još pojačale 1957. za vrijeme višemjesečne suradnje s Theloniusom Monkom, nakon čega se ponovno pridružio Davisu, koji je tada eksperimentirao skraćivanjem akorda te se potpuno posvetio onome što Ira Gitler u Down Beat zove zvučnom plohom. Ta tehnika velike brzine, kojoj kao da je svrha učiniti note neodoljivima, izgleda kao neki nusprodukt Coltraneovih harmonijskih istraživanja. Coltrane je govorio o sviranju istog akorda tri ili četiri puta različito unutar jednog takta, ili o preklapanju akorda prije promjene, nagovještavajući daljnja istraživanja gornjih harmonijskih intervala koja su otpočeli Charlie Parker i booperi. Nastojeći oblikovati toliko mnogo harmonijskih varijanti prije izmjene, Coltrane je nužno bio doveden do neprirodne brzine, ponekad i do asimetrične podjele takta.

Tek je nakon drugog napuštanja Davisa (1960.) do punog izražaja došla Coltraneova kreativna i izvođačka snaga. Njegovo prvo snimanje nakon raskida rezultiralo je s My Favorite Things, zadivljujućom četrnaestminutnom reinterpretacijom koja je potresla jazz fanove svojim orijentalnim modalizmom. Tu je Coltrane oživio sopran-saksofon, čime je potaknuo generaciju mladih glazbenika da istražuju taj instrument. To je djelo ostalo Coltraneov zaštititni znak sve do njegove smrti, unatoč bizarnim stilskim metamorfozama u sljedećih pet i pol godina.

Putovanje protiv struje

Godinu dana kasnije Coltrane je započeo snimanje dugačkog studijskoga komada Africa/Brass. Taj veliki band-eksperiment jednim je dijelom bio proširenje njegovih ranijih modalnih eksperimentacija s Davisom. Modalni stil nadomjestio je akordsku progresiju kao temelj za improvizacije, uz sporiji harmonijski ritam i dijelove intervala koji su samo ponekad korespondirali s tradicionalnim dur i mol ljestvicama. Jednako kao što su njegova produžena sola bila uzor rock gitaristima, tako je i zadivljujuća raznovrsnost koju Coltrane pokazuje na ovom albumu utjecala na razvoj minimalizma.

Od samog početka, a posebno od uvodnih nota Coltraneova sola, Africa je zvučni ekvivalent putovanja protiv struje. Elementarna snaga njegova poliritmičkog modalizma bila je nepoznata dotadašnjoj popularnoj glazbi. Coltrane je eksperimentirao s dva basista, a kasnije je koristio različite latinoameričke i afričke udaraljke te – nevjerojatno – dvojicu bubnjara. To je ujedno bila kulminacija Coltraneove potrage za ritmičkim ekvivalentom za beskrajnu širinu vizionarskog doživljaja. Obično je preuzimao dugačka sola praćen samo bubnjarom – solo saksofon nasuprot bubnjeva bila je Coltraneova koncepcija gole glazbe, usamljenog zvuka koji plače – ne u divljini, već negdje u prvobitnom kaosu. Njegova glazba ne evocira samo džunglu, već i sve ono što je postojalo prije nje.

Posvećenost religiji

Coltraneova spiritualistička razmatranja dovela su ga do proučavanja indijske glazbe, čiji su neki elementi prisutni već i na albumu Africa/Brass, a još i više na albumu Impressions pod nazivom India, snimljenom u studenom 1961. Istog je mjeseca nastao i Spiritual, komad koji je jasno pokazao da Coltrane namjerava uzdići jazz iz salona do nebesa. Njegovi istočni utjecaji bili su glavni usmjerivači fuzije Istok – Zapad u jazzu i rocku kasnih šezdesetih, a i kasnije.

Korištenje jazza kao molitve i meditacije također je vidljivo u Alabami, elegiji za žrtve miniranja crkve u Birminghamu 1963. Ovdje, kao i u ranoj verziji njegove najčuvenije balade Naima, Coltrane je oskudan u frazama kao što je tmuran u tonovima. Takvi tonovi, koje su mnogi kritizirali kao preoštre i emocionalno osiromašene, neodvojivi su od Coltraneovih shvaćanja prema kojima se osjećaj apsolutne čistoće može dobiti kroz odsutnost sentimentalnosti. Umjesto raskoši, on radije bira jasnoću i prodornost.

Coltraneova posvećenost religiji, koja je poput njegove glazbe učinila od njega uzor, pogotovo, ali ne i isključivo, među mladim crncima, najjasnije je izražena na albumu A Love Supreme. Album se pojavio početkom 1965., na oduševljenje publike i kritičara te se smatra Coltraneovim remek-djelom. Ipak, on je u stilističkom pogledu sinteza svega, jer njegov modalizam i stil podsjećaju na Spiritual i Indiju, kao i na jednostavno razumljiv lirizam s njegova prethodnog albuma Crescent.

Meditations, snimljen godinu nakon A Love Supreme, najbolja je kreacija kasnog, a možda i ukupnog Coltranea. On možda nikad neće biti tako pristupačan kao A Love Supreme, ali je znatno više revolucionaran i vrijedan divljenja. Meditations je uspio ne samo zbog transcendentalne snage koju dijeli s A Love Supreme nego i zbog jasnoga kontrasta između šamanističke mahnitosti Coltranea i tenora Pharoah Sandersa na početku The Father and the Son and the Holy Ghost. Ništa što je došlo nakon Meditations nije ga dostiglo ni u strukturalnoj kompleksnosti ni u profinjenosti.

Spas duše

To je možda ono što nedostaje glazbi iz Coltraneova posljednjeg razdoblja. Sve su pjesme postale međusobno zamjenjive, a u njima nema više nikakve potrage. Jedina omiljena tema koju sada izvodi spas je duše. To može biti njihova slava, ali i njihovo ograničenje. Ovo posljednje sve je očitije u neinspirativnom nadmetanju tzv. Coltraneove mašine, koja slijedi posljednje stope svoga gospodara, a također i u tadašnjem napuštanju slobodnog jazza kao beživotnoga konca kako glavne struje, tako i eksperimentalnog jazza.

Posljednji album koji je Coltrane snimio bio je Expression u veljači i ožujku 1967. Album posjeduje auru sumraka, limba, posebno u komadu To Be. Šesnaest nemetričkih minuta ovoga komada, na čiji bi se naslov odmah mogao dodati i drugi dio Hamletova pitanja, jednako je tajanstven kao i druga glazba. Najizrazitija značajka albuma osjećaj je potrošenosti, koji se vidi u odsutnosti razvojne strukture te u više prividnim nego stvarno propulsivnim linijama koje prožimaju djelo. Kod Coltranea je oduvijek postojala tenzija između čiste virtuoznosti njegovih produženih fraza i snažno uzdržanog krika ili izražajnih stranki nakon toga. Krikova i uzdisaja ima i na albumu Expression, ali oni su uklopljeni u teško postignutu jednostavnost koja prevladava albumom – lirizam ne od one jedne esencijalne linije koju je tražio sedam godina ranije, a nikad nije pronašao, nego od one koja je stvorena u hrabroj rezignaciji. Coltrane ovdje kao da sugerira da glazba izvire iz stanja tišine.

Novosti s bloga

Je li moguće vjenčati se jednom zauvijek? Većinu žena zanimaju 2 pitanja – “Kada ću

Okrutno smo prevareni

Okrutno smo prevareni, rekavši da da bismo imali novac, moramo raditi ono što donosi novac.