Peru – središte nekadašnjeg carstva Inka

Na jezeru Titicaca leži otok Amantani na kojem gotovo nema životinja jer stanovništvo nema dovoljno zemlje da bi prehranilo i sebe i životinje / Postoje dvije teorije o životu ljudi na plutajućim otocima. Prema jednoj oni na njima žive još od predinka vremena. Druga kaže da su na jezero bježali pred Španjolcima. A jedan od razloga zašto još uvijek žive je taj jer ne plaćaju nikakve poreze/ Djece u Peruu ima kao u priči, a jedno od njih i popiškilo mi se u krilo.
»Pogačice, pogačice«, »kuhani, slatki kukuruz sa sirom«, »Inka cola, voćni sokovi, voda…«, uzvici su koji su nas dočekali na svakoj autobusnoj stanici na putu kroz Peru. Kolona prodavača umarširala bi u autobus s punim košarama hrane i pića, a dio bi ih ostao vani i kucao na prozore. U vrećicama ili na tacnicama složili bi i kompletni ručak za svega četiri kune. Putnici su stalno vadili sitniše i žvakali.
Prvo peruansko odredište bio nam je grad na jugozapadu zemlje – Arequipa. Stigli smo navečer pa su ulična rasvjeta i reflektori osvjetljavali grad sagrađen od bijelog vulkanskog kamena. Oduševile su nas kamene fasade isklesane poput čipki, vodoskoci i kolonijalne zgrade, a ujutro pogled na vulkan El Misti visok 5.825 metara.
Na vulkanskim vrhovima pronađeno 14 mumija
Arequipa je okružena jednim od najdivljijih predjela Perua. To je područje aktivnih vulkana, čestih potresa, termalnih izvora, pustinja i najdubljeg kanjona na svijetu, tako bar kažu, kanjona Colca. Posljednji potres grad je uzdrmao 2001. godine i tada se srušio i jedan zvonik katedrale. Danas je on na svom mjestu.
Na okolnim vulkanima nađeno je 14 mumija, od kojih je jedna jedinstvena po tome jer je u položaju lotosa, a sve ostale mumije pronađene u Južnoj Americi sklupčane su u položaju fetusa. Najpoznatija mumija je Juanita koja se, zajedno uz ovu u položaju lotosa, može vidjeti u Museo santuarios andinos – Muzeju andske duhovnosti. Juanita je mlada djevojka pronađena 1995. godine na Ampato vulkanu visokom 6.380 metara, a zahvaljujući erupciji Sabancaya vulkana koja je izbacila tijelo djevojke na površinu. Pronađena je nakon više od 15 godina istraživanja koje je vodio antropolog dr. Johan Reinhard po kojem je, u španjolskoj verziji, dobila i ime. Mumija je stara više od 500 godina. Djevojka je u trenutku smrti imala između 12 i 14 godina, a žrtvovana je od Inka svećenika bogu Apu Ampato. Sve pronađene mumije tijela su mladih djevojaka ili mladića i pomoću njih stručnjaci pokušavaju upoznati civilizaciju Inka.
Arequipa je grad i za odlazak na dvodnevni izlet u kanjon Colca. Dnom kanjona teče istoimena rijeka Colca, a padine kanjona ljudi su pretvorili u terasasta obradiva polja. Rano u jutro šetali smo rubom kanjona a ispod i iznad nas letjeli su kondori obasjani jutarnjim suncem. Uživanciju nam je kvario jedino proljev kojeg smo dobili, jednom riječju zbog – gluposti. Pili smo vodu iz slavine. Nakon Arequipe i kanjona Colca pred nama je bila noćna vožnja do grada Cuzca – nekada središta Inka carstva. Približavajući se Cuzcu na nebu je bilo sve više oblaka, a svih deset dana boravka u tom gradu oni nisu silazili s raznobojnog neba. Odmah po dolasku otišli smo na glavni gradski trg na kojem se vijori zastava grada Cuzca, to jest zastava Inka carstva. Čine je dugine boje – crvena, narančasta, žuta, zelena, svijetloplava, plava i ljubičasta. Kako je grad još bio uspavan društvo su nam radili golubovi, a ubrzo i dječačići koji su nam htjeli prodati razglednice. Na kraju smo svi zajedno doručkovali ostatke krekera i sira koji su nam ostali od puta.
Taksijem kroz stada ovaca i koza
Cuzco iz vremena vladavine Inka španjolski kolonizatori su srušili. Ostavili su samo temelje i na njima izgradili novi grad kako bi pokazali svoju nadmoć. Tako se danas po obradi kamena točno prepoznaju zidovi iz Inka vremena i oni španjolski. Kamenje za izgradnju novog grada Španjolci su uzimali od srušenih indijanskih građevina. Kako se u gradnji nisu koristili iskustvima i znanjem Indijanaca, koji su zbog učestalih potresa gradili zidove nagnute pod određenim kutom, potresi često ruše crkve i druge građevine. Da razjasnimo, Inka nije naziv naroda. Inka u prijevodu s Quechua jezika znači vladar, a narod kojim su inke vladale zove se Quechua kao i jezik kojim se i danas govori. Stari Cuzco imao je oblik pume u položaju sličnom sfingi. Puma, uz zmiju i kondora, predstavlja indijanske bogove. Indijanci su život dijelili u tri nivoa. Podzemljem je vladala zmija koja je predstavljala mudrost. Glavna na zemlji bila je puma -simbol snage, a nebom je vladao kondor – simbol pravde i duhovnosti.
Oko Cuzca puno je ostataka vojnih utvrda, toplica te hramova u sklopu kojih su bili opservatoriji za proučavanje neba te žrtveni oltari Inka. Bliže lokalitete obilazili smo na konjima, a za dolazak do udaljenijih koristili smo taksije, vlastite noge i lokalne autobusiće u kojima uz sjedalo, ako do njega uspijete doći, obavezno dobijete i dijete u naručje. Djece imao kao u priči, a jedno od njih i popiškilo mi se u krilo.
Posebno nas se dojmio predio zvan Moray i solana usječena u brdo. Autobus nas je ostavio usred ničega, no kako za to znaju taksisti jedan nam je ponudio prijevoz do Moraya. Utrpala nam se i Indijanka koja nije imala novaca za taksi, pa je, odgađajući dugi put pješice, čekala »žrtvu«. Nakon cjenjkanja krenuli smo širokom stazom kroz stada ovaca i koza i uz izorana polja na kojima se uglavnom uzgaja krumpir. Oko nas pružale su se raznobojne planine vrhova prekrivenih snijegom. U selu uz put ostavili smo Indijanku.
Inka trail do Machu Picchu
Sam Moray četiri su vrtače oblikovane u pravilne kružne terasaste površine, nalik amfiteatru. Zbog odlične akustike sve do 1976. godine vjerovalo se da to i jesu amfiteatri. No, tada je jedan student agronomije ustanovio da je na svakoj terasi drugačija temperatura, a njihovim kopanjem naišao je na sjeme različitih biljaka. Vrtače su, naime, zahvaljujući svojoj mikroklimi, Indijancima služile za poljoprivredne pokuse. Put nas je zatim vodio do bijelih bazena soli terasasto usječenih u brdo. Osim male kućice kraj koje se spuštate do bazena nema ništa od građevina.
Cuzco je polazište i za najveću atrakciju Južne Amerike – Machu Picchu. Odlučili smo do tog misterioznog indijanskog grada doći četverodnevnim Inka trailom. Put koji vodi po planini stari je put iz vremena vladavine Inka. Nakon dvodnevnog konstantnog uspona, kojeg su dodatno otežavale kamene stepenice koje krase sve Inka građevine, u zraku je bilo sve više vlage i često je kišilo. Došli smo u predio suptropske klime s bujnim raslinjem i mnoštvom rascvjetanih orhideja, drvećem obraslim mahovinom i lišajevima, a sve je odjekivalo od ptičjeg pjeva. Cijeli taj suptropski put pravi je vidikovac na okolne planinske vrhove. U svitanje četvrtog dana stigli smo do Sunčanih vrata s kojih se pruža pogled na Machu Picchu. Stajali smo i čekali da ga osunčaju prve zrake sunca, a onda je slijedio četrdesetminutno spuštanje do grada na čijim su nas terasama dočekale ljame.
O tom misterioznom gradu kojem se ne zna ni ime (Machu Picchu u prijevodu Stara planina ime je planine nad gradom) mnogo se pisalo i piše, pa nećemo mnogo o njemu. Španjolski kolonizatori nisu saznali za grad, za njega su znali samo Quechua seljaci, a ostatak svijeta saznao je tek 1911. godine nakon što ga je otkrio američki povjesničar Hiram Bingham. On je, naime, tražio izgubljeni grad Vilcabamba – posljednje uporište Inka – i mislio je da ga je našao došavši u Machu Picchu. Po njegovom dolasku grad je bio obrastao bujnom vegetacijom, očišćen je zahvaljujući i novcu National Geographica, a još je i danas dio terasa obrastao vegetacijom.
Dom na vodi
Jezero Titicaca na 3.800 metara nad morem – najveće jezero Južne Amerike – bilo je naše posljednje odredište u Peruu. Na indijanskom jeziku Aymara Titicaca znači zelena puma – jer kažu da ima oblik pume. Jezero se prostire i u Boliviju. Grad Puno najveća je peruanska luka na jezeru u kojoj smo iznajmili čamac i krenuli u obilazak zanimljivih otoka. Najzanimljiviji su Urosi – plutajući otoci. Grade ih od jedne vrste trske koja raste u jezeru. Otoci su debljine dva do tri metra, a od trske se grade i kućice i čamci. Ljudi se bave ribolovom i lovom na močvarne ptice od kojih čaplje slobodno šeću po otocima. Tijekom turističke sezone otoke pomoću čamaca dovuku bliže obali i na njima prodaju suvenire, a kada turisti odu dignu sidro i otplove u potrazi za ribom. Veličina otoka je oko sto puta pedeset metara. Postoje dvije teorije o životu ljudi na plutajućim otocima. Prema jednoj oni na njima žive još od predinka vremena. Druga kaže da su na jezero bježali pred Španjolcima. A jedan od razloga zašto još uvijek žive je taj jer ne plaćaju nikakve poreze.
Do čvrstog otoka Amantani trebalo nam je oko četiri sata vožnje motornim čamcem. Na otoku smo prespavali u skromnoj kućici jedne šesteročlane obitelji. Ono što nam je odmah »upalo« u uči je da na otoku gotovo nema životinja. Vidjeli smo jednu kravu i magarca te nekoliko ovaca. Psima i mačkama ni traga. Obroci se sastoje od juhe, malo kuhane riže i pečenog krumpira ili riže s umakom od povrća. U razgovoru s jednim starijim otočanom saznali smo da ljudi na otoku ne jedu meso. A malobrojne životinje imaju sretnici i zbog mlijeka i vune. Na otoku, naime, nema dovoljno zemlje da bi otočani mogli prehraniti i sebe i životinje. Imaju tek toliko da se prehrane, a začuđuje što ne love ribu. Zarade nešto od ugošćavanja turista. Otok sam po sebi, inače, nije ništa posebno, terasasta polja omeđena suhozidima i male zemljane kućice. Privlači način života kojeg donekle možete saznati samo ako znate španjolski.