“Prosječna starost najvećih svjetskih civilizacija bila je dvjesto godina. Ove su nacije napredovale ovim slijedom: od ropstva do duhovne vjere; od duhovne vjere do velike hrabrosti; od hrabrosti do slobode; od slobode do obilja; od obilja do sebičnosti ; od sebičnosti do samozadovoljstva; od samodopadnosti do apatije; od apatije do ovisnosti; od ovisnosti natrag u ropstvo.” –Sir Alex Fraser Tyler (1742-1813) škotski pravnik i povjesničar
Ovaj citat me se stvarno dojmio i htjela sam ga podijeliti s vama. Jesmo li osuđeni ponoviti ovaj napredak? A ako je ovo stvarni napredak velikih civilizacija, gdje smo mi u tom procesu?
Čini se da smo kao društvo prošli kroz ropstvo i duhovnu vjeru kao pojmove koji nas definiraju, a riskiram reći da smo također prošli kroz hrabrost i slobodu iako političari još uvijek vole da sugeriraju da smo usred toga, unatoč neki žele oduzeti naše građanske slobode (NSA prisluškivanje?).
Jasno je da smo nekoć bili bogata nacija i ako su nedavna izvješća o epidemiji pretilosti u našoj zemlji pokazatelj, u najmanju smo ruku fizički još uvijek dosta bogati.
Bojim se da su mase postale sebičnost i samozadovoljstvo, i da su se stvarno približile, ako već ne i potpuno suočene s apatijom. Kako su se inače naši mostovi počeli rušiti? Kako su inače naše građanske slobode počele dramatično erodirati? Kako smo inače dopustili da New Orleans, američki grad, postane strašniji od zemlje trećeg svijeta, potpuno napuštene i zaboravljene samo dvije godine kasnije?
Već smo ovisni. Sve svoje poslove eksternaliziramo u Indiju i Kinu kako bismo imali jeftinu stranu radnu snagu. Iz istog razloga proizvodimo automobile u Meksiku. Čini se da se naša industrija prijevoza kreće prema meksičkim tvrtkama.
Uz svu buku o ilegalnim imigrantima, čini se da gledamo sve one poslove koji su nekoć bili dobri, karijere srednje/radničke klase koje su obitelji osiguravale plaću za život, zdravstveno osiguranje, mogućnost kupnje kuće i dvije automobile, upišite svoju djecu na fakultete i imajte mirovinu za mirovinu. . . želimo da se ti poslovi obavljaju negdje drugdje za djelić cijene i bez sigurnosnih ili ekoloških ograničenja.
A ako to nije dovoljna ovisnost, što je s ovisnošću o stranoj nafti? Da citiram svoju djecu tijekom dugih putovanja: “Jesmo li već stigli?” Jesmo li na posuđenom vremenu što se tiče skorog povratka u ropstvo? Prešli smo 200 godina za 31 godinu. Kina? Gledam te.
Fuj! Dječak. . . duboko udahni. Što vam ovo znači da mislite da živimo na posuđenom vremenu? Tko je vani bijesan zbog onoga što sam upravo napisao? Kako to možete preoblikovati da mi kažete gdje griješim? A tko se tamo vani slaže i misli da nisam otišao dovoljno daleko? Pokušavam vas sve bocnuti ovdje. Gurni me natrag.