U prosincu 2002. Poljska je odlučila kupiti 48 F-16 Falcona od Lockheed Martin Corporation – američkog vojnog izvođača. Procijenjena na 3,5 milijardi dolara, ovo je najveća obrambena narudžba koju je ikada izdala neka istočnoeuropska ili srednjoeuropska država. Financijski paket uključuje povoljne zajmove i masivan offset program – kupnje od poljskih proizvođača koji više nego brišu troškove posla u stranoj valuti.
Offset u svim svojim oblicima – uključujući koprodukciju, licenciranje, podugovaranje i zajednička ulaganja – nije neuobičajen u obrambenoj industriji. Nudi se i daleko bogatijim klijentima poput Izraela. Ali u središnjoj i istočnoj Europi prevladava više nego što Zapad shvaća.
Prema brojnim studijama, barter aranžmani (u cijeloj regiji poznati kao “kompenzacije”) čine između 20 i 40 posto svih transakcija u gospodarstvima bivšeg sovjetskog bloka. Dugovi poduzeća prema dobavljačima, plaćanja za robu i usluge, čak i porezi – svi imaju negotovinsku komponentu ili su potpuno demonetizirani.
Propast komunizma dovela je do brzog smanjivanja proizvodne baze i nestanka poljoprivrednog i rudarskog sektora u mnogim zemljama u tranziciji. Zarada od izvoza u čvrstoj valuti pala je iako su milijuni izgubili posao i kupovnu moć. Nezaposlenost pogađa jednu petinu stanovništva u Poljskoj, jednu trećinu u Makedoniji i tri petine na Kosovu, na primjer.
Umjesto da remonetizira ta gospodarstva koja krvare, MMF je nametnuo stroge programe štednje cijelom području, dodatno nagrizajući raspoložive dohotke i trgovinu unutar regije. Protutrgovina, razmjena, otkup, offset, kliring, prijenos tehnologije i drugi bezgotovinski poslovi su cvjetali.
Štoviše, klirinški sustav sada već nepostojećeg istočnog trgovinskog bloka, COMECON – Vijeća za uzajamnu ekonomsku pomoć (CMEA), temeljio se na učinkovitoj razmjeni i korištenju fiktivne “drvene” rublje. Od Mađarske do Kube, komunističke zemlje bile su prisiljene na neobične uvjete trgovine, često korisne za Sovjetski Savez ili članicu u potrebi. Rastući dugovi doveli su do raspada cijele građevine i Rusija je bila svedena na davanje istočnoeuropskim zemljama zrakoplova i drugih sustava naoružanja umjesto gotovinskih isplata.
Rusija nadoknađuje Kazahstanu (lošom) robom za iznajmljivanje kozmodroma Baikonur. Do 2000. godine u Ruskoj Federaciji bila je uobičajena praksa da se zaostale plaće, dugovi među poduzećima i zaostali porezi plaćaju u naravi. Rusija i Turkmenistan prihvaćaju hranu i drugu robu, poluproizvode i građevinske usluge iz Ukrajine, Armenije i Bjelorusije u zamjenu za svoje dugove za plin i, u slučaju Rusije, za odlaganje ukrajinskog nuklearnog otpada.
Primatelji se često žale na kvalitetu proizvoda ili usluga koje primaju – i na opetovana kršenja rasporeda isporuke i količina. Ali nemaju mnogo izbora. Ukrajina je, primjerice, jedan od najvećih izvoznih klijenata Turkmenistana. Ni te razmjene nisu postkomunistički fenomeni. Kanadske tvrtke, predvođene AECL-om – Atomic Energy of Canada Limited – bile su prisiljene prihvatiti rumunjsku robu za svoje nuklearne reaktore tijekom kasnih 1980-ih.
Općenito je pogrešno mišljenje da je razmjena stvar prošlosti. Daleko od toga. U posljednjih šest mjeseci 2002. godine, plaćanja u naturi Gazpromu, ruskom energetskom behemotu, utrostručila su se zbog povećanja njegovih tarifa. Korištenje veksela (uglavnom korporativnih zadužnica) poraslo je 60 posto. Otuda su postali istaknuti stručnjaci za razmjenu, poput Igora Makarova, koji je, kao generalni direktor Itere, nadgledao Gazpromovu prodaju plina diljem Zajednice Neovisnih Država.
Kako se cijene prilagođavaju kako bi odražavale sve slabije državne subvencije, kupovna moć potrošača se smanjuje, a kontratrgovinske transakcije rastu. Globalna recesija zajedno s nevoljama specifičnim za prijelaz iz komunizma u kapitalizam najavljuju eru neukrotivog međukorporacijskog duga. U malenoj Makedoniji, smatra se da je premašio 600 milijuna dolara 2001. godine – što je blizu jedne petine BDP-a. Većina takvog duga u konačnici se podmiruje trampom.
Zagovornici barter trgovine – uglavnom proliferacije zapadnih konzultantskih kuća, financijskih butika i trgovačkih tvrtki – računaju svoje prednosti na sljedeći način (s web stranice Export911.com):
“Protutrgovina pruža sredstvo trgovine sa zemljama koje koriste blokiranu valutu – valutu koja nije lako konvertibilna u druge valute – ili nemaju stranu valutu, čime se uklanjaju poteškoće i rizici u financiranju trgovine i utire put uspješnom poslu koji inače ne bi uspjelo. Protutrgovina također pruža sredstva za očuvanje deviznih rezervi eliminacijom upotrebe čvrste valute.”
Veleposlanstvo SAD-a u Moskvi uzvraća opisujući opake učinke razmjene na rusko gospodarstvo:
“U Rusiji se sustav razmjene koristi iz različitih razloga: monetarni rizik, nedostatak novca, nezakonito bogaćenje, utaja poreza i nastavak poslovanja izvan održivog ekonomskog života. Sustav stvara brojne negativne učinke, naime: niske porezne primitke, distorzije cijena , prevelika ponuda proizvoda, neučinkoviti instrumenti monetarne politike, neprecizna ekonomska mjerenja i, kao posljedica toga, loše odluke javne politike. Razmjena se tolerira i održava zbog kratkoročnih perspektiva upravljanja, njezine vrijednosti kao ventila socijalne sigurnosti i loše primjene stečaja zakoni.”
Demonetizacija gospodarstva i iskrivljenje cjenovnog signala (koji osigurava pravilnu alokaciju ekonomskih resursa) nisu jedini štetni učinci bezgotovinskog poslovanja.
Barter transakcije imaju tendenciju da pojačaju militarizaciju regije. Nitko ne želi ruske televizore ili ukrajinske čarape. No, velika je potražnja za borbenim avionima MiG te patrolnim čamcima Kalkan i Grif. Turkmenistan je, na primjer, izgradio cijelu obalnu stražu Kaspijskog mora na temelju svog sporazuma o plinu za robu s Ukrajinom potpisanog prošle godine.
Bezgotovinske transakcije sastavni su dio neformalnog sektora gospodarstva, za koji se procjenjuje da čini najmanje jednu trećinu ukupnog bruto domaćeg proizvoda regije. Nemoguće im je ući u trag, a kamoli oporezovati. Oni pogoduju bijegu kapitala i skrivanju prihoda od izvoza u inozemstvo. Tehnički, barter poslovi su vrsta netarifne barijere jer ometaju slobodno tržište vežući određene kupce za određene prodavače. Otuda i nedavni rusko-kineski sporazum o zabrani bezgotovinskih transakcija u njihovim pograničnim područjima.
Protutrgovinski poslovi su složeni i odvijaju se u više faza. Ako su nepravilno strukturirani, ostavljaju puno prostora za korupciju i još gore. Radio Slobodna Europa/Radio Sloboda izvijestio je da je vojni sud moskovskog garnizona u travnju 2002. osudio bivšeg načelnika Glavne uprave za vojni proračun i financije Ministarstva obrane, general-pukovnika Georgija Oleinika, na tri godine zatvora.
U tipičnoj prijevari – koja se često ponavlja u Čečeniji – Oleinik je pobjegao 1996.-1997. s oko 450 milijuna dolara. Novac je pripadao ukrajinskim tvrtkama i isplaćen je u okviru višefaznog barter posla. Bio je namijenjen kupnji materijala za rusku vojsku. Zanimljivo je da je u svoju obranu Oleinik inzistirao da su posao odobrili bivši ministar financija Andrej Vavilov i drugi visoki dužnosnici.
Ipak, dugoročno je razmjena osuđena na propast. Kako sve više bivših sovjetskih satelita ili preusmjerava svoju trgovinu prema Europskoj uniji ili joj se pridružuje kao članovi, protutrgovina će biti ograničena na financijski zaostala gospodarstva bivšeg sovjetskog bloka. S vremenom će se čak i ti zaostali morati suočiti s tržišnom realnošću – posebice s korištenjem gotovine kao temelja cjenovnog mehanizma i optimalnom raspodjelom oskudnih ekonomskih resursa.
Narodno rečeno, građani zemalja ovisnih o robnoj razmjeni neizbježno će postati razočarani lošom i otrcanom robom koja se isporučuje kasno. Uvoz i izvoz u odredišta koja plaćaju gotovinom će porasti. Tvornice “sablasni” će se zatvoriti, oslobađajući kapacitete produktivnijim sudionicima. Vlade u nedostatku novca produbit će i proširiti prikupljanje poreza. Bankarski sustav u stranom vlasništvu bolje će uskladiti štednju s ulaganjima. Razmjena će se svesti na marginalnu, posljednju aktivnost.