U tipičnom birokratskom stilu, zamišljeni analitičar EBRD-a upušta se s dojmom grižnje savjesti: “Brojni projekti nisu ispunili prihvatljive standarde (primijetite pasivan, opravdavajući glas – SV) i doveli su u pitanje ugled banke”. Ako je tako, riskiralo se vrlo malo. Neobična raskoš gradskog sjedišta, apoteoza neizbježnog narcizma njegovog prvog francuskog predsjednika (klizne mramorne ploče, osvjetljenje osjetljivo na kretanje i dizajnerski namještaj) – u ovoj je fazi jedino opipljivo postignuće. Na teritorijima svojih birača i dioničara podjednako je poznat po svojoj logičkoj pompeznosti, irelevantnosti svojih projekata, nedostatku pronicljivosti i svojim kafkijanskim postupcima. I tamo gdje se MMF ponekad prepušta prikrivenoj zlobi i korumpiranoj neprozirnosti, EBRD se samo koprca u neučinkovitosti. Oboje su utočišta bezazlenih trećerazrednih ekonomista i bankara izvan rejtinga.
Osnovan 1991., “postoji kako bi poticao tranziciju prema otvorenim tržišno orijentiranim gospodarstvima i promicao privatne i poduzetničke inicijative u zemljama srednje i istočne Europe i Zajednice neovisnih država (CIS) predane i primjenjujući načela višestranačke demokracije, pluralizma i tržišne ekonomije. EBRD nastoji pomoći svojih 26 zemalja u kojima djeluje u provedbi strukturnih i sektorskih gospodarskih reformi, promičući tržišno natjecanje, privatizaciju i poduzetništvo, uzimajući u obzir posebne potrebe zemalja u različitim fazama tranzicije. Svojim ulaganjima promiče privatne aktivnosti sektora, jačanje financijskih institucija i pravnih sustava te razvoj infrastrukture potrebne za potporu privatnom sektoru. Banka primjenjuje zdrava bankarska i investicijska načela u svim svojim operacijama. U ispunjavanju svoje uloge katalizatora promjena, Banka potiče sufinanciranje i izravna strana ulaganja f iz privatnog i javnog sektora, pomaže mobilizirati domaći kapital i pruža tehničku suradnju u relevantnim područjima. Blisko surađuje s međunarodnim financijskim institucijama i drugim međunarodnim i nacionalnim organizacijama. U svim svojim aktivnostima Banka promiče ekološki prihvatljiv i održivi razvoj.”
Na stranu bahatost, EBRD je trebao poticati formiranje privatnog sektora u olupini središnje i istočne Europe, Balkana, Rusije i novih neovisnih država. To je bilo ovlašteno činiti osiguravanjem financija tamo gdje ih nije bilo (“premošćivanje jaza u postkomunističkom financijskom sustavu”, kako citira “The Economist”). Razumljivije rečeno, NIJE se trebao transformirati u dugoročni investicijski portfelj s dioničkim udjelima u većini blue-chipova u regiji. Ipak, to je upravo ono što je na kraju postalo. Izbjegao je projektno financiranje poput kuge i nevoljko zadovoljio rastuće kapitalne potrebe malih i srednjih poduzeća (SME). I odbija se osloboditi udjela u najbolje vođenim i najefikasnije upravljanim tvrtkama od Rusije do Češke. Na neki način, direktno se natječe s drugim investitorima i komercijalnim bankama – često ih istiskujući svojim subvencioniranim financiranjem.
Jedna od njegovih glavnih pogrešaka, u depresivno impresivnom salmagundiju, jest to što je kanalizirao dragocjene resurse ovom sektoru u nastajanju (SME), dinamu svake ekonomije, kroz domaći, oronuli, podmitljivi i politički upravljani bankarski sustav. Neizbježan rezultat bio je kolosalan gubitak resursa. Novac se dodjeljivao ulizljivim pajtašima i sinekuriranim rođacima (često jednim te istim) te gigantskim gubitašima u državnom ili državnom vlasništvu. Većina je ležala besposlena i donosila svojim domaćinima pozamašne prihode od arbitraže i špekulacija. Kako su banke bankrotirale, izbrisale su cijele portfelje EBRD-ovih sredstava za mala i srednja poduzeća, za koje su teoretski jamčila još više bankrotiranih država.
Stoga su jedini segmenti privatnog sektora koji su imali velike koristi od EBRD-a bili odvjetnici i računovođe uključeni u bezbroj tužbi u koje je EBRD upao. To je industrija koja raste u “zemljama” kao što je Rusija. Ovo je melankoličan ishod neselektivnog, politički motiviranog pozajmljivanja i nemarnog ponašanja i kao zajmodavaca i kao dioničara. U duhu svog prvog predsjednika, uglađenog i razdraganog Attalija, banka je u stalnom putovanju, utučena mogućnošću njezinog raspuštanja zbog nevažnosti. Cilj mu je impresionirati Zapad svojim grandioznim projektima, megaulaganjima, brzim povratima i pristajanjem. Ponašajući se na taj način, uključena je u pogubnu perfidnost svojih fiducijarnih obveza. Posuđuje kriminalnim menadžerima, namigujući njihovim off-shore smicalicama i zatvarajući oči pred lažnim pokoljem manjinskih dioničara. Razbacuje dobar novac za lošim, umiljava se bliskim i daljim oligarsima i bavi se kreativnim računovodstvom. Umjesto da istočnjake pozapadnjače – oni su je istočnjačili. Njegovi sjedilački zaposlenici, premda putujući, vještiji su u osvajanju i objedovanju visokih i moćnih te u oholom lunjanju na neobičnim, tangencijalnim seminarima – nego u upravljanju bankovnom institucijom ili brizi za interese svojih nominalnih dioničara s skrbničkom brižljivošću koja se od njih očekuje. banka.
Razmotrite dva primjera:
Makedonija
Privatni sektor u nastajanju nigdje se ne može naći na popisu projekata koje je EBRD tako mudro odlučio navratiti ovdje. Monopoli za električnu energiju i telekomunikacije glavni su korisnici, kao i zračna luka. EBRD je također pasivni dioničar u objema velikim univerzalnim bankama – donedavno kanalima lošeg državnog upravljanja. Kreditne linije za mala i srednja poduzeća i za olakšavanje trgovine prikladno su podijeljene među pet domaćih banaka (jedna je propala, upravitelji dviju su pod kaznenom istragom, a jedna je prodana grčkoj državnoj banci). Unatoč oštrim prosvjedima u suprotnom, ništa od tog novca nije dostiglo svoje proklamirane poduzetničke ciljeve. Dva su zajma dana divovskim lokalnim tvrtkama – prirodnom rezervatu komercijalnih zajmodavaca i ulagača u kapital diljem svijeta. EBRD nije ništa doprinio nastanku kulture upravljanja, razvoju odgovarajućeg korporativnog upravljanja, očuvanju vlasničkih prava i zaštiti manjinskih dioničara ovdje. Umjesto toga, sudjelovao je u održavanju monopola, loših i sumnjivih bankarskih praksi, uporne pljačke pod nazivom “privatizacija” i pretvaranja financiranja posrnulih poduzeća privatnog sektora.
Rusija
Svoj portfelj vrijedan 2 milijarde američkih dolara gotovo je izbrisan u financijskoj krizi u kolovozu 1998., EBRD je sada vratio s novih 700 milijuna eura koje će – konzervativno, ali ne i sigurnije – posuditi velikim energetskim i telekomunikacijskim behemotima.
Povijesni portfelj prije 1998. djeluje impresivno. Gotovo 11 milijardi američkih dolara generiralo je EBRD-ovo manje od 4. Zaključak glasi 94 projekta. No, kada se neutraliziraju oni infrastrukturni (uključujući plinski i energetski sektor) – ostaje mu manje od 50% iznosa. Dodajte projekte “nalik na infrastrukturu” (vodeni prijevoz i slično) – i manje od 30% portfelja otišlo je u ono što se može nazvati pravim “privatnim sektorom”. Štoviše, čak su i ta ulaganja i krediti bili usmjereni prema tradicionalnim industrijama i industrijama dimnjaka: rudarstvo, prerada hrane, cjevovodi, guma i slično. Nema poduzetnika na vidiku. A EBRD-ova skromna rezerviranja i rezerve za gubitke po kreditima bacaju ozbiljne sumnje na psihičko stanje i njegovih direktora i revizora.
U različitom su stupnju ove dvije zemlje tipične. Razvojne banke, poput industrijske politike, supstitucije uvoza i smanjenja siromaštva, ulazile su i izlazile iz multilateralne mode nekoliko puta u posljednjih nekoliko desetljeća. Ali postoji konsenzus o nekim minimalnim ciljevima takvih birokracijski opterećenih ustanova – a EBRD ne postiže nijedan. Ne potiče poduzetništvo. Ne poboljšava korporativno upravljanje. Ne povećava vlasnička prava. Ne raspoređuje učinkovito ekonomske resurse. Izravno se natječe s drugim – poželjnijim – alternativama financiranja. Nije opremljen za nadzor svog golemog i inertnog portfelja. Implicitno surađuje u korupciji, utaji poreza i još gorem. To je rasipanje oskudnih resursa prijeko potrebnih drugdje. Trebalo bi ga primijeniti coup de grace. A njezino mramorirano prebivalište – tako izvan dodira sa stvarnošću svojih klijenata i bilance stanja – trebalo bi prodati nekome tko je dorastao zadatku. Banka, na primjer.
POST SCRIPTUM – Komentari za “The Banker” – veljača 2002
Ovaj članak je napisan prije nekoliko godina. Danas ne bih napisao isti članak. EBRD je nekada bio prilično monolitan u svoje četiri orijentacije: prodržavne tvrtke, pro-veliki biznis (ili mega projekti), pro-vladini projekti i pro-roba (uglavnom energenti).
Sada je otvoreniji za financiranje malog i srednjeg poduzetništva – i to ne samo na riječima.
Umjesto da se dogovara s podmitljivim, neučinkovitim, oronulim i oronulim lokalnim bankarskim sustavima – preuzeo ih je u partnerstvu sa stranim investitorima. Ima opipljiviju operativnu prisutnost na terenu.
Njegova imovina je uravnoteženija (u strukturi dospijeća, izloženosti prema jednom zajmodavcu, portfelju kolaterala itd.). Inovativniji je i kreativniji u suradnji s privatnim sektorom, nudeći raznoliku ponudu vozila. Ukratko: postaje sve više orijentirana na zajednicu i manje “komercijalno” konzervativna. Počinje ispunjavati svoju izvornu povelju o popunjavanju jaza između međunarodnih financijskih institucija i mikrokreditiranja. Još uvijek je sputan pretjeranim političkim intervencionizmom – ali to je za očekivati u regionalnoj razvojnoj banci (vidi ADB, IADB itd.).